Ovih dana medijske stupce zaokuplja konačni razlaz Zabranjenog pušenja, u kojem je Sejo Sexon autor većine pjesama i legitimni nositelj prava na ime i djelo te kultne Sarajevske grupe (veliko slovo nije pravopisna pogreška, da se ne pitate uzalud) zabranio Neletu Karajliću nastupanje pod tim imenom i izvođenje pjesama na koje nema pravo.
I lako bi bilo sve to skupa svesti na pravni spor oko autorskih prava, to je u svemu uvijek malo čupav zadatak, ono što je puno važnije jest uzeti u obzir moralna prava čovjeka koji je odabrao biti neprijatelj grada koji ga je stvorio, a život mu nalikuje na najluđe scenarije Top liste nadrealista koje je snimao.
Kad kažeš da se u neki grad možeš vratiti samo na tenku, u tom trenutku ne zaslužuješ taj grad zvati svojim, a još manje parazitirati na njegovom nasljeđu. Grozno je kad zvijezde padnu s visina i potpuno potamne, ali što je – tu je. I nažalost, onaj Sejin stih iz pjesme Jugo 45, a koji smo izvukli u naslov, kada se prije rata komšije rastadoše u miru se očito u stvarnosti rijetko događao.
A sve ono što je Zabranjeno pušenje snimilo nakon što je Nele otišao kod onih koji su ubijali Sarajevo je vjerojatno dovoljno da objasni neke stvari, tako i ovaj naš današnji hit dana.
