Fairy Tale of New York najbolja je božićna pjesma i to mi nije za raspravu. U ta vremena izlizanih hitova, kad i Zaprešić Boysi moraju napraviti nešto prigodno ne bi li na valu potrošačke groznice ušićarili koji euro, zapravo mi je ugodno samo kad čujem na radiju ovu stvar u izvedbi Poguesa i Kirsty MacColl. I to je stvar kroz koju javnost vjerojatno najbolje zna Shanea MacGowana, čovjeka osebujna prezimena za ove prostore, raskalašena života i savršena glasa za taj irski pop-rock-punk. U biti, teško je zaključiti što su Poguesi bili, kritičari će ih strpati u irski punk-rock, ali dosta je jednostrano takvo stavljanje u ladicu.
Odletio je i on danas, pojačao je taj nebeski bend, koji je sve impresivniji, dok je ovdje sve nekako siromašnije. Mnogo veći je MacGowan od samo Fairy Tale of New York, koliko je bitan možda će samo reći još jedan glazbeni pokojnik. Joe Strummer nije samo veliki glazbenik, on i Clash su bile ikone jednog društvenog pokreta, a upravo će Strummer u jednom intervjuu kazati kako je MacGowan najbolji stihopisac. Velika je to stvar kad kaže autor London Callinga.
Rođen u Engleskoj na Božić 1957. godine uvijek je bio Irac, kako u pojavi i životu, tako i pjesmama. Jer Irac je bio, od roditelja useljenika, često je onda baš te motive koristio u svojim djelima, irska dijaspora mu je bila jedna od glazbenih zanimacija. Nije bježao niti od irskog nacionalizma, ipak je iz onih generacija koje pamte i Krvavu nedjelju 1972. godine, nešto što će i U2 obraditi u svom stvaralaštvu. Počeo je kao punker, da bi onda od 1981. godine i osnivanja Poguesa ipak proširio taj opus teško dokučivim miksom tradiconalne irske glazbe, punka, rocka i popa.
A bio je čovjek s milijun poroka i nikad to nije ni skrivao. Iz škole je već izbačen jer je imao marihuanu sa sobom, a odnos s alkoholom je znao ići do bizarnosti. Zauvijek će ostati upisan njegov odgovor na pitanje koliko se puta opio u životu. “Jednom, s 14 godina, i od tad se ne trijeznim“. Tako da svakako nije uzor mladima i imao je problema s alkoholom, iako bi on vjerojatno rekao da je jedini problem bio kad nije bilo alkohola. Izbacili su ga bili i iz Poguesa zbog toga, ali su se opet našli. Jer oni bez MacGowana jednostavno nisu bili oni. Makar je jedno vrijeme baš Joe Strummer mijenjao alkoholnog luđaka.
Luđak je odsvirao svoju posljednju pjesmu, sad preostaje samo sjetiti ga se svaki put kad do Božića čujete onu pjesmu. Jasno je da za hit dana slijedi nešto od Pougesa, ali nećemo nabaciti Fairy Tale of New York. Bilo bi i malo prvoloptaški, a i naslušat ćete se je u sljedećih mjesec dana. Privatizirat ćemo ponovno i staviti jednu od dvije osobno najdraže. Zbogom Shane, nazdravi negdje s još jednom bocom viskija…
