Na današnji dan 2015. godine otišao je jedan od najvećih, nezaboravni Lemmy. Čovjek, ikona, pjevač, basist, glavni tekstopisac, osnivač i jedini konstantni član najglasnijeg banda na svijetu od njegovog formiranja 1975. godine. Motörhead je bio Lemmy, a Lemmy je bio više od Motörheada.
Želju da postane glazbenik i osnuje band Lemmy je dobio sa 16 godina, nakon što je vidio jedan od koncerata Beatlesa, ali i kad je shvatio što mu to donosi kod nježnijeg spola. Put do njegovih glazbenih uspjeha potrajao je i nanizao je niz bandova čiji je bio član – The Head Cat, The Damned, Opal Butterfly, The Rockin’ Vickers, Hawkwind. Iz tih ranijih dana svakako je zanimljiv detalj da je bio roadie Jimi Hendrixu. Bio je i vrstan tekstopisac, neopisivom lakoćom i brzinom je pisao tekstove pjesama. Lemmyjeva glazba spada u temelje žanra heavy metala, njihov stil je bio poseban, brz i energičan, mješavina heavy i speed metala te punka, glazba koju je on savršeno upotpunjavao svojim hrapavim, promuklim glasom. Ako biste Lemmya pitali, band je uvijek predstavljao kratko i jasno – mi smo Motörhead i sviramo Rock And Roll! I svirao je do samog kraja, zadnji nastup imao je u Berlinu dva tjedna prije smrt, zadnja pjesma koju je svirao je bila Overkill.
Prvi album Motörhead je izdao 1977. godine, nizali su se albumi i turneje, izdali su 23 studijska i 16 live uradaka. Taj prvi album je ostao zabilježen po tome što ga nitko nije htio izdati, a kritičari su ih potpuno popljuvali i proglasili „najgorim bandom na svijetu“. Album koji je postigao najveći komercijalni uspjeh izdan je 1980. godine, Ace of Spades, legendaran album, a istoimena pjesma je obilježila ovaj band, himna, pjesma koja je postala zaštitni znak i koja je sažela sve što je tu ranu fazu banda učinilo tako legendarnom, pjesma koju će mase metalheadsa štovati generacijama i pjesma koja je ovom bandu osigurala besmrtnost. Lemmy se često ljutio što ih je publika poistovjećivala samo s ovom pjesmom, zaista je bilo pregršt dobre glazbe, ali je teško ponoviti, a kamoli nadmašiti takvu pjesmu, takav album. Lemmy nije bio jednostavan suradnik, a to su osjetili brojni članovi banda, ali i glazbeni producenti. Njegovi tekstovi i glazba utjecali su, i vjerujem da još uvijek utječu, na čovjekov stav o životu i čak niti ne morate biti neki veliki fan rocka i metala, ovaj band su voljeli i vole svi oni koji cijene iskrenost u glazbi. A njegov utjecaj na razvoj glazbe je nemjerljiv, utjecao je na brojne glazbenike s obje strane „bare“, a puno kaže i izjava Larsa Ulricha da bez Motörheada ne bi bilo ni Metallice.
Može se slobodno reći da je Lemmy bio „nestašan“ dečko, živio je kako je želio, imao je svoje poroke, ali je bio iskren, ponosan i dosljedan. Volio je viski, cigarete, speed i žene. Obožavao je glazbu – brzu, žestoku i glasnu. Volio je i povijest, posebice doba svjetskih ratova, bio je strastveni skupljač ratne memorabilije. Volio je također zabavu na automatima i videoigrice. U životu nije trpio prisutnost budala, bio je odana i časna osoba, a prijateljstvo je za njega bilo nešto doživotno. Bio je originalan, a danas pogotovo vidimo kakva je to rijetkost.
Ima puno zanimljivih crtica vezanih uz ovu legendu – pokušao je naučiti svirati bas Sida Viciousa, a pjesme je pisao i drugim glazbenicima, svom velikom prijatelji Ozzyu je napisao nekoliko pjesma, od kojih je najpoznatija Mama I’m Coming Home, a za Litu Ford je napisao Can’t Catch Me.
Lemmy je bio legenda, a legende ne umiru. On živi kroz sve što je iza sebe ostavio i zato danas u njegovo ime i njemu u čast pustite nešto od Motörheada i to GLASNO, popijte nešto, slavite život jer bi upravo to on želio.
“I’m in love with rock ’n’ roll
It satisfies my soul
If that’s how it has to be, I won’t get mad
I got rock ’n’ roll
To save me from the cold
And if that’s all there is, it ain’t so bad”
