Hajduk je faktički ispao iz utrke za prvaka. Matematika govori da je još sve moguće, ali dva bi kluba trebala odjednom gubiti višestruko više nego do sada. Realno gledajući, to nije moguće. Čak i da Rijeka padne u neku neočekivanu crnu seriju, teško je očekivati da Dinamo kiksaje u nizu. Samo protiv Rijeke će još u prvenstvu imati strane suce, dakle za očekivati je da sve ostale čak i ako odigraju loše, imaju povremene pogurance kakvi uvijek dobro dođu za titulu. Malo veći cinici vjerojatno bi nešto slično kazali i za Rijeku.
Kako je došlo do ove situacije da se nakon prvog mjesta na polusezonu, koje je imalo i veći značaj jer je bilo odigrano i kolo više od same polovice natjecanja? Nekoliko je faktora presudilo tome.
1. Loše pripreme. To se sad može definitivno zaključiti, Hajduk u proljeće nije ušao s ništa boljom igrom u odnosu na onu jesenas. Generalno se podigla kontrola posjeda, ali to nije rezultiralo nikakvim dodatnim napadačkim učinkom. Dapače, dojam je da se je prema naprijed postalo čak i rezerviranije. S izuzetkom dobrog dijela dvoboja protiv Slaven Belupa koji je završio 4:0, igra niti u jednom trenutku nije djelovala lepršavo. Pokvarila se i igra iz prekida, što mi je osobno možda i najveće razočarenje, na pripremama se vidjelo da rade na tome, čak i autima, a sad se čovjek mora tresti kad Hajduk izvodi aut na svojoj polovici. Iako se ne može kazati da je Hajduk ikome trkom bio inferiroran, ne može se kazati niti da je trkom pregazio neku ekipu. Jedine naznake toga bile su s igračem manje protiv Lokomotive, kad su igrači stvarno grizli, a dodatni plus tom dojmu bila je mnogo riskantnija igra u obrani s manje igrača.
2. Ozljede. One su uvijek objektivan čimbenik, koji ove polusezone nikako nije na strani Hajduka. No, tu uz objektivno stanje ima i par upitnika. Jednostavno, količina ozljeda u klubu čitave ove sezone takva je da se čovjek mora zapitati što stoji iza toga. Iako su tereni u Hrvatskoj takvi da se ozljede događaju, niti jedan drugi klub nije ih nakupio kao Hajduk. Liječnička služba često se nije proslavila niti procjenama koliko će igrači odsustvovati. Morat će se potegnuti i pitanje pomoćnog terena, koliko ta podloga utječe na povećani rizik od ozljeda.
Poseban dio ove točke odnosi se na igranje nezaliječenih igrača. Nije neka tajna da Šarlija već nekoliko susreta igra načet, Livaja je više utakmica odigrao pod injekcijama nego bez njih, Moufija je igranje s ozljedom udaljilo na nekoliko tjedana. Brekalo je na prijateljskoj odigrao 60-ak minuta, da bi sad bilo da još uvijek nije spreman. Iako postoje situacije kad ćeš igrača koji nije 100 posto spreman ubaciti u igru (Dinamo je za vikend recimo riskirao tako s Baturinom), upitno je koliko to na duže staze donosi benefita. Kod Hajduka se ove sezone pokazalo da ne nosi.
Bilo je tu i bizarnih domino efekata. Ozljeda Žapera dovela je na kraju do prekomande Sigura u veznu liniju, i onda je u jednom trenutku došlo do nevjerojatne situacije. Hajduk na platnom spisku ima šest bekova, a bilo je utakmica gdje je bila muka pronaći dvojicu za prvi sastav. Situacija na rubu ezoterije.
3. Nelogičnosti u izboru igrača. Start polusezone na lijevom beku su započinjali Moufi i Mikanović, dva desna beka, dok se trener odlučio ne riskirati s mladim Hrgovićem. Iako je on jedini komplementaran i Brekalu i Kleinheisleru koji su znali igrati na lijevom krilu. Zapravo su tek izbivanja Moufija i Mikanovića dovele do nešto veće minutaže Hrgovića. U ovom trenutku i dalje jedinog ofenzivnog lijevog beka u operativnom rosteru. Pomalo je i zamarajuće bilo gledati kako se od Dialla, klasičnog defanzivnog lijevog beka, očekuje da glumi Melnjaka. Koji je u potpunosti neobičan napadački bek, koji ne napada samo svoju stranu nego je znao u djelovima utakmica biti i centarfor.
Igrali su i igrači koji očigledno nisu bili u formi. Prvi slučaj je Sahiti, i zapravo je krajnje neobično da on na proljeće ima odigrano više minuta od Dajakua, koji je nevjerojatno dobro koristio minute koje je igrao. I Pukstas je neko vrijeme bio van forme, tu je bilo čudno da se ne koristi Kleinheisler, koji je sličnih fizičkih predispozicija. Zasigurno nema taj ulazak iz drugog plana kao mladi Amerikanac, ali je i bolji u udarcu iz vana te kombinatorici. Jedno vrijeme je igrala i veza Krovinović – Kalik – Pukstas, gdje se vidilo da nedostaje kombinatornih elemenata, jer su protivnici sa striktnim markiranjem Krovinovića u tim situacijama jednostavno uništavali Hajdukovu gradnju igre. Općenito je odnos prema Krovinoviću bio čudnjikav. Na stranu što ga se rotiralo po pozicijama, ali je svakome bilo jasno kako bez njega vezna linija jednostavno puca prema naprijed. A svejedno ga se znalo vaditi i 25 minuta prije kraja susreta.
4. Psihološki moment. Teško je reći jesu li se igrači već s priprema vratili psihički ispuhani i pesimistični, no nakon preokreta Rijeke u prvom susretu postalo je jasno da psihičko stanje nije na optimalnoj razini. Kao da su sami prestali vjerovati u sebe i tim. Tu se vraćamo na ono što smo već spominjali, taj psihološki element na ovim prostorima je jako potcijenjen, dok veliki klubovi više od deset godina ozbiljno paze na te stvari. Man City recimo ima klasičnog psihologa za prvi tim, ali Guardioli pomaže i Manuel Estiarte, koji i njega i igrače savjetuje o tome kako se nositi s očekivanjima. Ako vam se prezime čini poznato, u pravu ste. Radi se o kapetanu španjolske vaterpolo reprezentacije koja je u Atlanti u finalu porazila Hrvatsku. Da, vaterpolist savjetuje u nogometu, sportska očekivanja su svugdje slična.
5. Loša igra. Na koncu, to je ključ, sve drugo može biti loše, ali dobar igra na duge staze dovodi do uspjeha. Teško se oteti dojmu da je Karoglan odlučio igrati na sigurno, bez velikog rizika, držati posjed, prema naprijed slati manje igrača i nadati se talijanskom principu zero uno basta. Ako niste Juventus otprije 20 i više godina, teško se nadati da će takav stil dovesti do titule. Tim prije što su se uplele već spomenute ozljede, pa je nagađanje tko će igrati obranu u jednom trenutku postalo čista lutrija. Rasla je i Karoglanova nervoza kroz polusezonu, vidjelo ga se u izdanjima kakva nikad nisu bila prije. Tu se ponovno vraćamo nazad, nije bilo njegovog Estiartea koji će ga primiriti. Karoglan je vjerojatno svjestan da sljedeće sezone neće voditi Hajduk i zato će sad biti zanimljivo gledati kad će voditi ipak pod manjim opterećenjem. Na kraju ostaje da ipak nije kroz pripreme, prve koje je odradio u Hajduku, stvorio igru za biti prvak.
6. Forma igrača. Jednostavno je, ogroman broj igrača nije pružio ono što je znao prije dati. Zapravo su samo Sigur, Krovinović i do ozljede Uremović bili u dobroj formi. Može se tu dodati i Dajakua, koji je ipak premalo korišten. Dobro, i za ono razdoblje koje je odigrao ne može se Nikoli Kaliniću ništa prigovoriti. Svi ostali su bili u padu forme, od Livaje u špici do Lučića na golu. Kako dođe do situacije da ti je u najbitnijoj polusezoni više od pola ekipe u lošoj formi, e to je nešto o čemu će stručne službe morati napraviti analizu.
7. Slaganje momčadi. Hajduk je kupovao igrače, ali nije gradio momčad. Pomalo je apsurdna situacija, Hajduk ima tri od pet zvijezda u HNL-u, Brekala, Livaju i Perišića. U tom rangu su još samo Petković i Pjaca. Čak i kad se ozlijeđeni Perišić stavi po strani, Hajduk nije optimalno znao iskoristiti Livaju, a pogotovo Brekala. Doveden je i Kleinheisler, igrač koji je bio u najbolja tri u HNL-u u jednom trenutku. No nikako nije ukomponiran u momčad. Jednostavno, već nekoliko sezona je dojam kako su nekad imena bitnija od same potrebe ekipe, kao vrhunska dovođenja deficitarnih mjesta samo mogu konkurirati Moufi i Žaper. Dobro, i Uremović, koji je jednostavno vanserijska klasa na svojoj poziciji. Ali to nabacivanje igrača, dojam je sad, nije stvorilo kemiju u ekipi, Hajduk je imao i ima dobre igrače, ali nema ekipu.
8. Kemija u ekipi. Koje nema, priznali mi to ili ne. Je li to do njihovih osobnih odnosa, do njihovih generalnih psiholoških karakteristika, do trenera koji nije od onih koji mogu upravljati sa skupinom ili do utjecaja horoskopa na kraju je zapravo svejedno. Rijeka ima tim, iako je igrački slabija od Hajduka. Veliki minus, za koji je teško dokučiti što ga je uzrokovalo.
9. Divljanje s trenerima. Ovo je točka koju moraju podjeliti Mindaugas Nikoličius i Lukša Jakobušić, jer je i predsjednik sudjelovao u odabirima i otpuštanjima trenera. Sve se to prelomilo i na ovoj polusezoni. Prije svega jer Hajduk nije imao prepoznatljivu igru, igrači su i pod pojedinačnim trenerima morali radikalno mijenjati svoju igru pa čak i pozicije. O režimima treninga da se ne govori. Poput papagaja se ponavlja potreba o automatizmima u napadu, a njih je teško razviti ako se mijenja način igre. Nije za ovu polusezonu pomogla ona retorika predsjednika Hajduka kako će i Karoglana promijeniti ako bude trebalo. Igrači su ionako navikli na promjene trenera, a ovome je već u startu stavljena ona kugla oko noge. Stvar je psihologije, razmislite bi li sami sve slušali šefa za kojeg znate da brzo odlazi iz firme ili bi nastojali uz što manje rada imati što bolju zaradu, bez obzira na rezultat firme?
Kako god sezona završila, na kraju će se morati promisliti što i kako dalje. Od posljednjeg čovjeka u održavanju, preko liječnika, igrača, trenerskog pogona pa do onih na katu. U ključnu polusezonu se ušlo loše, mora se spoznati što je točan unutarnji razlog za to bio. Navijačima tek ostaje velika rupa u srcu jer su svi dojma da se nije iskoristila dobra prilika.
