Postoji jedna velika razlika batinjanja u noći s petka na subotu u odnosu na sve druge događaje u koje su policija i navijači uključeni. Naime, u komunikaciji s nekoliko policijskih službenika i dužnosnika po prvi put smo čuli unisone zaključke kako se radi o nečem što je otišlo jako daleko od zakonitosti.
“Ako su snimke autentične, a nekako nema razloga vjerovati da nisu, radi se o nečem jako lošem. Ne bih ulazio dublje u analize, ali zakon tamo nije poštovan“, kazao nam je jedan policajac s 35 godina iskustva. Koji, dakle, pamti i rad u miliciji i ratovanje u policijskoj uniformi.
Inspektor s 20-tak godina staža nam je pak pojasnio kako se radi o eklatantnom kršenju pravila postupanja, ali i Kaznenog zakona. Kako kaže, napad palicom u glavu se može okarakterizirati čak kao pokušaj ubojstva, ali da tužiteljstva u takvim situacijama ipak idu s blažim kvalifikacijama poput nasilničkog ponašanja, jer je to lakše dokazivati. Uz to, ističe kako se radilo i o zlouporabi položaja i ovlasti, a prema njemu se i dva policajca koja gledaju udaranje trebaju procesuirati jer se radi o “propuštanju dužne radnje“. Prevedeno s pravničkog jezika, dvojica policajaca su morali svog kolegu spriječiti u daljnjem batinanju te uhititi zbog počinjenja kaznenog djela.
Najkraći nam je bio jedan policijski zapovjednik, koji je kratko prokomentirao “kreten, prvim udarcem palice je prekoračio ovlasti, a daljnje udaranje i cipelarenje je bio najobičniji sadizam“. Dakle, postupanje na ulicama Splita bilo je takvo da je čak i normalnim policajcima diglo želudac.
Eskalacija policijskog nasilja zamjetljiva je posljednjih par godina, još od migrantskih valova, zbog čega je Hrvatska došla na tapet međunarodnim institucijama. Ne može se zaboraviti niti dosta slučajeva “prekomjernog granatiranja” ljudi koji su kršili epidemijska pravila tijekom korona krize. I na kraju kao šlag na tortu je došao Desinec, kad se olako upotrijebio pištolj i kad je najmanje četvero ljudi ozlijeđeno, a zapravo sedam.
Novinar Damir Petranović je zamijetio kako se eskalacija policijskog nasilja uvijek događa kad HDZ-u ide loše. Nije neka velika tajna da je u policijskom sustavu jak HDZ-ov kadar i da je nekad teško razlučiti stranačko od profesionalnog djelovanja. Ali teško se oteti dojmu da nikada nije bilo ovako. Posljednji događaji usporedivi su samo s batinanjem svakog u okolici maksimirskog stadiona 1. svibnja 2010. godine. Zanimljivo, ponovno u etapi pada HDZ-a, koji će godinu iza toga uvjerljivo izgubiti izbore.
Pravi je problem da su unutar sustava i dalje visoko ljudi koji su previđali pa šutnjom i obranom postupanja i poticali ovakvo nasilje. A to je grijeh svih onih koji nisu u toj spominjanoj stranci, a koji su bili u poziciji mijenjati nešto iznutra. Doduše, jedan od tih, nekadašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, danas je dobro detektirao jednu važnu stvar. Hrvatska policija odbija ići u korak sa svojim kolegama u drugim zemljama te nemaju kamere na službenicima. Kamere koje bi onemogućile krive interpretacije događaja te dosta lako izolirale i nasilnike u uniformi, poput onog cipelaroša od vikenda. Mogli bi se retorički pitati zašto to odbijaju, ali nema potrebe za retorikom. To čine kako bi po potrebi mogli izaći izvan zakonskih okvira.
Uostalom, zašto je to bitno pokazuje i nelegalno ponašanje za vikend, kad su od prolaznika tražili brisanje snimki na mobitelu. Za što policija nema nikakvu osnovu. Iako već godinama traje nastojanje da nekako zakonski onemoguće snimanje policije, nešto što čak ni Putin u Rusiji neće zabraniti. I evo uputa svim građanima. Sve snimajte, nitko vam to ne može i ne smije zabraniti. I ne bojte se represije, ako ćemo svi snimati, neće moći sve tući i zatvarati.
Ovdje treba jednu stvar istaknuti. Ako je netko zbilja prijetio policajcima da će ih zaklati vrhom boce, on treba biti procesuiran. To je nepobitno, neupitno i van rasprave. Čak i ako je postojao kontekst, ako je policija bila arogantna, ne ekskulpira to prijetnju klanjem. No, procesuirati se treba, ne batinati na podu. Ono što vrh policije neće ili ne želi shvatiti je da nasilje kad ga čini uniformirani čovjek zaštićen zakonima Republike Hrvatske je mnogo opasnije kad to čini Ivo Ivić na ulici. Da nije, ne bi postojao američki Drugi amandman koji u svojoj srži omogućuje ljudima obranu od zločina vlasti (koliko god se taj amandman u Americi sad iskrivljuje kao da su na Balkanu). Dakle, neki ljudi još u divljem 18. stoljeću su uvidjeli potencijalni problem nasilja državnih organa, a vrh domaće politike to ne vidi danas, skoro 250 godina poslije.
Sad preostaje samo čekati što će državni organi napraviti. Policija je nekako sramežljivo najavila da će provjeriti istinitost snimka (zbilja smiješno, kad ne bi bilo pomalo i tužno), a nakon toga ćemo vidjeti njihove postupke. Također, Trafika je poslala upit i Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu. Oni bi sukladno javnom pogovoru te dostupnim snimkama zakonski trebali reagirati pokretanjem postupka protiv policajca nasilnika. Kao što bi reagirali da u javnost dospije snimka mene da cipelarim Dvanaestog. Uniforma nasilnika u ovom slučaju može biti samo otegotna okolnost za istog pri određivanju kazne.
