Mladić u Zagrebu je nabrijanim mercedesom GT, kojeg i polovnog teško možete nabaviti za manje od sto tisuća eura, pokosio nekoliko gledatelja koji su se okupili kako bi gledali “divlje” natjecanje nabrijanih vozila tamo blizu zagrebačke obilaznice. Liječnici se bore za život jednog od pokošenih. I to su činjenice, vijest.
Ono dublje od toga što treba kazati je da ovo nije izolirana stvar, da postoji jedna supkultura ljudi koji se baš ovakvim stvarima bave vikendima na izoliranim mjestima. I malo se radi da se to spriječi, jer obično oni koji imaju automobile bijesne konjaže imaju kakvo dobro zaleđe. Najčešće je to ekipa koja ide pod pomalo nategnuti naziv “zlatna mladež“. I tek ovakvi slučaji kad se sve otme kontroli dovede do toga da se na nekoj ozbiljnoj razini uopće pokrene rasprava.
Ono što moram napisati je nešto o odnosu medija i društva prema ovakvim crnim stvarima. Stalni čitatelji znaju da generalno nemamo dobre riječi za današnje novinarstvo, i globalno, a pogotovo hrvatsko. Jer je to tako, lagano je taj nekad bitan zanat upao u kaljužu. I ovaj put bilo je medija koji su objavili mučnu snimku samog događaja. Ali, bilo je i onih koji su isjekli sam posljednji tren kad se mercedes zabija u ljude. I to je tako, ima loših medija, što je još bitnije, ima loših urednika. No, na kraju bi bilo nepravedno sve prebaciti na medije, koliko god bili nereprezentativni u Hrvatskoj. Nisu svi isti, ni u politici niti u medijima.
Radio sam još u crnoj kronici Novog lista kad je tramvaj na zagrebačkoj Ilici doslovno zgnječio djevojku. Koja je bila živa, ali je trebalo izvući ispod kotača. Odradili smo posao ja i fotograf Davor Kovačević, jedan od najboljih s kojim sam ikad radio. Dado je pazio da snimi upotrebljivu fotografiju na kojoj se neće vidjeti sama djevojka, jer čemu to. Dok je to radio, s balkona prvog kata susjedne zgrade neki barbar je vikao “što je lešinari, došli ste se naslađivati“. Dok je to vikao sam je snimao mobitelom. Nije uviđao apsurdnost svojih riječi.
Društvo je davnih dana postalo perverzno po pitanju tragedija, postoji ogroman devijantan poremećaj da se gledaju tuđe nesreće. Teško mi je to kao novinaru objasniti, to je više za kakvog dobrog psihijatra. Tu dolazimo do pitanja jaja i kokoši. Jesu li mediji prvi krenuli s takvim materijalima pa je to potaklo konzumente, ili je društvo tražilo krv i suze, pa su mediji u svakodnevnoj borbi za tržište krenuli s takvim temama, snimkama i fotografijama.
Mi smo na Trafici od početka zauzeli stav kako nas ne zanima takva borba za svaki dodatni klik. I dok smo tu, nećete viđati takve snimke ili fotografije. Mislimo da su mediji tu zbog nekih drugih, bar malo, zericu uzvišenijih stvari. Da daju kontekst, a ne divlje se okome na najniže ljudske porive. Zato smo i pokrenuli Trafiku, da vidimo može li takvo što uspjeti. Da na kraju, ako ne uspijemo, možemo reći da smo probali i da je ipak veći problem u društvu koje želi tragediju, a ne na medijima koji je prezentiraju.
I sad ću kao najjeftiniji prodavač još jednom pozvati da donirate za rad Trafike. Koliko možete, 24 eura godišnje je granica koju smo stavili za velike donatore, ali ne robujte tome, sve prolazi. I manji i veći iznosi, koliko možete i koliko smatrate da je OK dati za neki drugi vid novinarstva. Doslovno platite da ne vidite kako se mercedes zabio u ljude. I kako bi naš direktor rekao, evo podataka:
IBAN: HR1624840081135320750
BIC CODE (SWIFT): RZBHHR2XXXX
Primatelj:
Trafika Sućidar j.d.o.o.
Svrha uplate: Donacija
Uplatili ili ne, mi ćemo raditi dokle možemo i dok nas naše bolje polovice trpe i ne tuku. Ali, bilo bi super da možemo skupa s vama napraviti jednu medijsku priču koja je bolja od onoga što danas imamo. Da ne gledamo krv i bol, nego da pišemo što treba promijeniti da bude bolje. U Splitu, u Hajduku, u Hrvatskoj, na ovoj planeti, jedinoj koju trenutno imamo.
