Kad se čovjek bavi novinarskim poslom kako ga mi na Trafici vidimo, mora ostati informiran. A informacije dolaze u ovo moderno doba sa svih strana, s televizije, iz novina, s bezbroj portala, ali i s društvenih mreža, preko poruka, poziva, mailova, samo još golube pismonoše ne dobivamo.
I treba to sve filtrirati, provjeriti, pa onda i uobličiti u neki logičan i suvisao tekst.
A kad je Hajduk u pitanju, to doista nije lako. Recimo, tisak nam više uopće uglavnom nije zanimljiv, jer tu dolaze vijesti od jučer, koje su već bile na svim televizijama, portalima i društvenim mrežama.
Ali su često ti tiskani mediji vrlo važni za uobličavanje teksta, jer pokazuju nekakav smjer u kojem javni diskurs ide, redakcije su to sa puno novinara, vrlo informiranih novinara, mediji su to s velikim redakcijama, urednicima, fotografima, uglavnom ta količina ljudi koji puno znaju o svom poslu daje neki smjer kojeg je zanimljivo pratiti.
Jedna od stvari koje rijetko propuštam pošto želim imati kompletnu sliku jest rubrika prelistavanja dnevnog tiska, kojeg N1 televizija ima svakog jutra na programu, obično uz vrlo kvalitetne novinare koji komentiraju ono što izađe u više-manje svim relevantnim tiskovinama toga dana.
Isto tako je bilo i jučer, obave mi kolege pola posla, jer ne moram uzimati papir u ruke u kafiću kasnije, a jučer ujutro je uz komentar Orhideje Gaure Hodak meni osobno bilo baš zabavno. Ne zbog onog što je uvažena kolegica komentirala oko slučaja Dinamo i činjenice da su u Nacionalu vrlo kvalitetno raskrinkali kriminalnu rabotu i pokazali da bjegunac i dalje drma nacionalnom nogometnom perjanicom, nego zbog onog što sam ja primijetio, iako je urednica samo jedan od tih naslova pročitala.
Naime, jučer je na naslovnici Slobodne Dalmacije, što je očekivano, ali i na naslovnicama Jutarnjeg, Večernjeg i Novog lista osvanuo Hajduk, u ovom ili onom kontekstu, uglavnom negativnom i spominjanjem krize.
Dakle četiri od pet najčitanijih dnevnih novina je na naslovnici imalo Hajduka iz nekog razloga.
I narativ je takav da je prvenstvo gotovo, nitko više ni ne sumnja da je Dinamo na nedostižnoj prednosti, svi znaju da se Hajduk raspao i glavna je baza da euforija ove godine nije trajala do Velike Gospe nego do Velike Gorice.
Vrhunski humor, nema što. Dođe mi se na kontinent preselit da se češće smijem.
A naravno, nakon dva poraza, Hajdukovi navijači, tj. navijači, da budem skroz precizan su u stanju potpune depresije. A taj narativ koji ih bombardira je toliko usmjeren i masivan da ionako neobjektivni, u takvom okruženju budu još negativniji.
Tako je jučer na Dalmatinskom portalu izašao status s društvenih mreža Ljube Pavasovića – Viskovića, inače vrlo preciznog i uglavnom dobro informiranog, i koji bih u dobroj mjeri mogao i sam potpisati. Samo je napravio jednu čisto matematičku pogrešku koju ne mogu shvatiti nikako, pa spomenuo kako je realna prednost Dinama nad Hajdukom četiri boda. Nikako to nisam shvatio, jer čak i da upišemo očekivane pobjede Jakirovićeve kaznene ekspedicije protiv Lokomotive i Varaždina unaprijed – prednost je jedan bod, jer ima i Hajduk utakmicu manje, zar ne?
Uglavnom, činjenica jest da Hajduk ima dva boda više od najbližeg pratitelja, a u glavi svi imamo bod zaostatka, koji je sve samo ne nedostižan u tridesetak kola koliko nas čeka do kraja sezone.
Naravno, ne namjeravam gledati kroz ružičasta stakla, momčad je očigledno u padu i nešto ne štima u Hajdukovoj svlačionici. Kao i svi vi, čuo sam i ja glasine o svemu i svačemu što se tamo događa, ali mi moj status novinara koji je dužan pisati samo provjerene i potvrđene informacije ne dopušta to komentirati.
Ono što mogu jest, kao i uvijek – upotrijebiti zdrav razum i logički zaključivati, pa to uobličiti u smislene rečenice.
Nešto ne štima, i odnosi očito nisu na željenoj razini.
Kad se tako nešto dogodi, problem je hijerarhijski, dakle krećemo od samog vrha. Nebrojeno puta sam napisao kako Lukša Jakobušić po meni nije kapacitet za voditi Hajduk, ali mu istodobno odajem priznanje što je hrpu stvari učinio vrlo kvalitetno, a za početak je napravio to što se okružio ljudima koji su zapravo bolji od njega, a to je prvi preduvjet za biti dobar upravljač.
Ne treba ponavljati i drugu činjenicu – teško je i pronaći nekoga tko je dovoljno sposoban, a istodobno toliko lud da se uopće prihvati tog posla, posebno za financijske uvjete koje Hajduk nudi i što je nešto o čemu će nadzornici morati dobro razmisliti u budućnosti, na koncu barem oni znaju kakve financijske uvjete imaju predsjednici uprava velikih firmi, a malo ih je većih, a posebno zahtjevnijih od Hajduka realno.
Ono što je najbitnije u hijerarhiji jest poštivanje iste, kako prema gore, tako i prema dolje. Naime, jasno je da igrači trebaju slušati i slijediti upute trenera, trener upute i smjernice sportskog direktora, a sportski direktor pratiti okvire koje mu postavlja uprava, a njoj nadzorni odbor, dok on odgovara skupštini koja na koncu predstavlja – vlasnike.
Međutim, vrlo je važno – a s tim smo u prošlosti imali i previše problema – da svako odrađuje svoj dio posla i ne miješa se onome ispod sebe u operativne dužnosti osim u smislu ispravljanja pogrešaka kad ovi izađu van okvira.
I zato je čak i poželjno da igrač ponekad ne napravi baš sve po uputi trenera, ukoliko će to biti neki genijalan potez koji će dovesti do gola, pravi treneri to obožavaju i onda kasnije čak i ukomponiraju u svoj sustav. Onaj trener koji kazni igrača jer nije dodao lijevo kako mu je on rekao, nego opalio po golu i pogodio u devedeset – nije normalan, zar ne?
Isto tako, trener koji ne slijedi smjernice sportskog direktora, pa bude prvi na tablici, uredno pobjeđuje, istodobno diže vrijednost igračima i daje šansu mladima ne bi nikad trebao dobiti otkaz, nego bi sportski direktor onda trebao te smjernice malo prilagoditi jer je ovaj ispod njega očito pronašao bolji način.
Ako mu da otkaz, onda ga pere ego i nije na pravom mjestu.
Da ne duljim s ovim, dojam ovog poljudskog autsajdera (koji je toliko probio da je počeo o sebi pisati u trećem licu, zbog čega se ispričava) je da je puno tih odnosa u Hajduku trenutno poremećeno. Nisam uvjeren da igrači baš poštuju zamisli trenera, nisam uvjeren ni da sportski direktor samostalno odlučuje o tome kako će momčad izgledati ni tko će je voditi.
Nisam siguran ni da predsjednik drži ritam onako kako bi trebao, čini mi se da ne sagledava širu sliku nego partikularno gleda stvari i ne shvaća da je rješenje uvijek jednostavno – svatko treba odraditi svoj dio posla.
Do Your job, poznato je to onima koji češće čitaju ove redove.
A navijači kao navijači – ništa ne valja, sve treba potirat. Naravno, neki bi tjerali trenera, neki sportskog direktora, sve legitimno, za sve to postoje argumenti. Neki bi tjerali i predsjednika, bez problema i oni mogu pronaći neke argumente.
Čak i oni koji bi mijenjali način upravljanja u smislu ukidanja članskog modela imaju argument ili dva koji mogu biti validni, od toga da je to teži i duži put do toga da takav model nije poželjan u ovoj zemlji i ovom sustavu i samim tim mu nikad neće biti dopušteno da uspije.
Ali onima koji bi tjerali Livaju stvarno ne znam što bih rekao.
Ja sam doista protivnik bilo kojeg idoliziranja, ako me sjećanje dobro služi mislim da nisam nikad niti pokušao staviti Livaju na neki pijedestal i ne namjeravam to ni danas. Priče i glasine o njegovom ponašanju su sasvim slučajno tek sad izbile na vidjelo, a ovo sasvim slučajno okačite mačku o rep, jer ta slučajnost je ionako rezervirana samo za mačke.
Livaja nije neki bezgrešni lik iz bajke, Livaja je jedan pripitomljeni luđak s asfalta koji fenomenalno igra nogomet. A stvari koje je uradio i koje radi za klub mu daju za pravo da ima svoje oduške. Na koncu, čak i da je istina sve ono što se priča o njemu (a ustvari nije niti polovica od toga, to jednostavno znam) ja predlažem da svi rade sve to isto, ako će imati takav utjecaj na rezultat kluba.
Ja sam oduvijek bio najveći kritičar igrača Hajduka, smatram da oni u ozbiljnom klubu ne smiju i ne mogu mijenjati trenera, ali isto tako je da je činjenica da kad trener izgubi svlačionicu, postoji samo jedan mogući potez.
Nakon toga moramo uzeti u obzir i odgovornost onih koji su doveli trenera koji tako brzo izgubi svlačionicu, a pritom ja doista ne znam je li Ivan Leko u toj poziciji, ali prokleto tako izgleda. Istodobno, ja ne znam tko je doveo trenera, dojam je da je to učinio sam predsjednik, ali ni sportskog direktora to ne oslobađa odgovornosti, jer je barem nečinjenjem sudjelovao u tome.
Ponavljam, ja ne znam činjenice, samo pišem na osnovu logičnog zaključivanja.
E sad, ako predsjednik i sportski direktor ne rješavaju ovaj problem koji očigledno postoji zbog toga što smatraju da Ivan Leko može riješiti ovu situaciju, to je najbolji mogući scenarij, i to me na koncu – veseli. Kako je kolega Radaljac još prekjučer napisao, moraju se zatvoriti u četiri zida i pronaći rješenje.
Ali ako ne povlače taj potez znajući da se ovako ne može dalje samo zbog toga što smatraju da bi i netko od njih morao otići, onda imamo problem. Kao prvo, ne moraju otići, mogu prvo pripremiti svoje nasljednike pa onda otići, ili na koncu mogu i ostati ako smatraju da mogu pronaći dobro rješenje.
Može otići i samo jedan od njih, oni najbolje znaju tko i što je krivo odlučio u kojem trenutku. Nama je svejedno, samo da se situacija – riješi.
Ono što se ne smije događati jest da o sudbini trenera odlučuje sam predsjednik ili da o sudbini igrača odlučuje sam sportski direktor.
Hajduku treba sustav, koji je poprilično postavljen i unaprijeđen u zadnjih nekoliko godina, ali ni blizu nije dovršen na način da ima spremnu zamjenu na svakom mjestu u klubu, počevši od lijevog krila, napadača pa do članova uprave.
A Hajdukovi navijači u svemu tome imaju vrlo veliku ulogu. Po milijunti put ću napisati – pazite što klikate, pazite što čitate, a posebno pazite što pišete i govorite.
Jer stvarate narativ.
Dok je Hajduk imao onih pet ili osam bodova prednosti pred Dinamom nebrojeno puta sam u društvu rekao da je situacija obrnuta i da Dinamo toliko bježi Hajduku, već bi svi pisali kako je prvenstvo gotovo. Mislim da sam to čak i napisao u jednom od članaka, ali ne da mi se sad guglat, ionako sam pretjerao s pisanjem danas.
A sad, kad Hajduk ima dva boda prednosti, ili jedan zaostatka, zavisi kako želite gledati na sport u Hrvata – prvenstvo je gotovo.
I ništa ne valja, sve treba potirat.
Da rezimiram ono što sam napisao još u ponedjeljak, a i puno puta u prošlosti – još je Hajduk i dobar tko sve navija za njega.
Srećom, u subotu će na Poljudu biti deset, petnaest, ili dvadeset i koja tisuća onih koji ne puše mordorske narative, kojima je Hajduk dio života na način na koji drugi to jednostavno ne razumiju.
Bitno je samo da to razumiju ljudi koji vode i predstavljaju klub, koju god poziciju u njemu zauzimali. Ako to zaborave, onda smo u problemu, i onda Hajduk neće naprijed još dugo.
Ono što mene trenutno muči možda i više od svega su neke glasine koje su došle do mene okolnim putem i koje najradije ne bih spominjao, ali zbog njih nisam spavao kako treba noćas, a koje govore da željeno pojačanje na krilu nećemo na Poljudu sigurno gledati prije sljedećeg ljeta, a druga kaže i da nam je najbolji igrač ozlijeđen. (Daj Bože da me bude sram ovog pasusa jer sam, eto, jednom i ja prenio neprovjerene informacije)
Ali kako stara floskula kaže – koga nema, bez njega se mora. Bilo da je riječ o igraču, treneru ili predsjedniku.
Sve će to Hajduk preživjeti i nadživjeti nas. Samo nemojmo mi biti ti koji će mu podmetati noge svojim emocijama na rukavu. Igrači moraju govoriti na terenu, trener na treningu i u svlačionici, zaposlenici u svojim uredima, a navijači – na tribinama.
