Prije nekog vremena, kad je Hajduk bio na desetak bodova od Dinama, napisao sam da ćemo se, ako smo pravi – sad potuć za titulu. Jer sam znao da imamo šansu. Nismo je iskoristili, jer očito nismo pravi. A ne da nije bilo nemoguće, nego je sve bilo u rukama vodstva i momčadi Hajduka.
Evo, samo u zadnja četiri kola se prosulo sedam bodova. Od kad se Hajduk, kao, “stabilizirao“.
Ono što mene muči više od (još jedne) propuštene prigode da se uzme ono što se nudi jest stav koji okružuje Hajduka u zadnje vrijeme.
Polusezona je počela sa stavom da smo doveli pravog trenera, krenulo se s narativom oko prgave familije i sve je izgledalo onako kako treba. Prvi porazi i nesnalaženje momčadi pred zahtjevima novog trenera su cijelu tu priču raspršili kao marčana bura kapljice kiše s latica prerano procvalih trešanja.
Sve oko kluba je spremno, navijači nikad u povijesti kluba – pazite ovo; nikad u 112 godina postojanja nisu bili toliko organizirani, s tolikom bezuvjetnom podrškom i u tolikim brojevima na svakoj utakmici. Proračun kluba je nabujao, momčadi ne nedostaje ni ptičjeg mlijeka.
Čak su i novinari koji su znali rušiti atmosferu od kad je došao Ivan Leko postali benevolentni do te mjere da se čak i nakon 0-0 kod fenjeraša piše o dobroj izvedbi i zadovoljstvu što se nije izgubilo. (?!?!)
Dakle ne postoji baš niti jedno logično opravdanje za činjenicu da je prgava familija nestala bez traga, a da se igrači, kao i vodstvo kluba – ponašaju više kao bečki dječaci, umjesto kao prgava familija koja predstavlja vječno buntovni i dišpetožasti Hajduk. I to umorni bečki dječaci.
I što god da se dogodi danas nije previše važno. Jer ako nastave na isti način – nikome ništa, navijači će svoje odraditi, to jedno poniženje više ili manje neće ništa u bitnome promijeniti. A ako danas pokažu srce i grintu kako to naziva trener, ako budu grizli onako kako smo vidjeli da mogu ponekad, ako pokažu prgavost i stav koji se od njih traži – neupitno ćemo se upitati zašto to rade protiv Dinama, a protiv Gorice ili Istre ne.
Dres Hajduka i navijači koji ih prate bi morali biti dovoljan motiv da se u svakoj utakmici i na svakom treningu da sto posto od sebe. Ne sto dvadeset, to je nemoguće, svim stilskim figurama glede i unatoč. Sto posto će bit više nego dovoljno.
A cijeli taj narativ stvara se od vrha.
Baš kao što je momčad uvijek preslika svojeg trenera, jer on je taj koji drži atmosferu u svlačionici, tako je i klub preslika ljudi koji ga vode. I dojam je ovako sa strane da se vodstvo kluba previše koncentrira na rezultat prve momčadi, u onom smislu – šta ćemo se sad bunit i svađat kad smo izgubili dvije utakmice.
Hajduk je najveći klub na ovim prostorima, njegova veličina nije vezana uz rezultat, posebno ne neki trenutni. I ako se odustalo od priče o prgavoj familiji samo zato što se izgubilo par utakmica, onda je to duboko pogrešno.
Neki nikako da shvate – uz sve kvislinge koji se javljaju, uz sve frustracije zbog toga što drugi dižu pehare – postoje stvari koje su važnije od titula, a ogromna većina navijača Hajduka ne bi nikad prihvatila šurovati s kriminalcima i politikom (ovo sam odvojio kao da ima neke razlike…) za neku titulu.
A možda sam ja samo naivan, vrag će ga znati?
