zavidim ljudima koji svako jutro, u isto vrijeme, sa istim ushitom i osjećajem za obvezno, odu na wc, sve na veliko obave za pet minuta, zaklokoće voda i oni izađu rasterećeni…
ja odradim predigru za odlazak na wc… sat vremena razmišljam je li mi potreba ili nije, pola sata planiram hoću li sada ili malo kasnije, pitam moje treće oko zove li me zov divljine i, kada se napokon odlučim, uzimam naočale za blizu, mobitel, reklamne prospekte i knjigu i ulazim u toalet… ponekada predigra traje cijeli dan te se sama igra ostavlja za sutradan…
napominjem da živim sama, dakle wc mi je stalno dostupan, mogu kad god hoću…
još bih napomenula da ima dana (i noći!) kada mi nitko ne dolazi, nitko me ne zove, nitko ne zvoni…
polako sjedam na Nj očekujući…
uzdah, duboki izdah, hladnoća me na trenutak strese, još jednom udahnem i eto meeee… opustim se, uključim igricu i čekam…
u tom djeliću sekunde krene smak svijeta…
zovu me ispred terase na sav glas, zazvoni na ulaznim vratima, brzinom munje stišavam ton na mobitelu koji se znoji od vibrirajućih poziva i poruka, očekujem hoće li mi odvaliti kvaku na ulaznim vratima…
napeta i ukočena čekam da prođe sva ta galama pa da se dignem s njega neobavljena posla, pogledavam gdje bi mogla biti skrivena kamera koja se automatski uključuje kada sjednem…
panično dolazim do zaključka da je uzrok opstipacije moj wc koji je povezan sa cijelim svijetom i koji svima javlja da sam upravo na Njemu i da mogu slobodno krenuti ka meni jer od sranja neće biti ništa…
o seksu ću drugi put… trenutno je najvažnije da se opet sljubimo moj wc i ja…
