Jučer je bio dan Svetog Jozafata, a Hajduk je na tablici – prvi. Sutra je trogirski opjevani svetac, a Hajduk će i dalje biti prvi.
Kako stvari stoje, mogli bi u ovom raspoloženju dočekati i Tijelovo, ništa ne izgleda nemoguće kad se stvari poslože logično pa natjeraju mog sućidarskog supatnika da s guštom stavi jaja na akciju opet, iako svjestan da bi ovog puta to sve skupa lako moglo potrajati dugo. Žrtvovao bi on i više za to, zapravo i jest već…
Jučer smo napokon dobili jednu mirniju utakmicu, iako je sve to samo stvar dojma, moglo je lako opet biti mučenja, ali kad se otvorilo onako kako treba, uz mali poljubac sreće – momci u bijelom su pokazali zašto od njih očekujem(o) da uzmu titulu još ove godine.
Ostavit ću detalje uredniku, ali jedan moment me je posebno kupio kod Karoglana jučer – to je uvođenje Hrgovića u završnici utakmice. Nije to bilo ono što mnogi treneri rade, kad daju šansu mladima, to je bilo plansko uvođenje igrača koji će ti sasvim sigurno zatrebati u nekom trenutku, jer prvi bek je ozlijeđen, a drugi će neminovno pokupiti neki karton ili zatrebati odmor.
I onda, da ne bi neiskusnog igrača ubacio u vatru s neba pa u rebra u nekoj bitnoj utakmici, jer nebitnih za Hajduk nema i neće ih biti – daš momku minute kad god možeš, da tu prigodu dočeka što spremniji.
Moram priznati da uživam slušati Mislava Karoglana kad priča o nogometu. Vidi mu se onaj žar u očima kad priča o naizgled dosadnim stvarima poput XG ili reakciji na protivnikov pressing, a bome se zna nositi i s onim drugim pitanjima. Ono osnovno je puno važnije – koga briga kako se on meni ili nekom drugom sviđa, bitno je da vidimo ideju na terenu i vidimo da igrači slijede njegove upute.
A opet smo čuli zvižduke tamo nakon prvih minuta drugog poluvremena kad su Varaždinci donekle uspostavili kontrolu igre, što je samo još jedan dijamant u kruni parole – da nas nema, trebalo bi nas izmislit.
