Srećom, prognoza o kiši se rasplinula kao i oblaci nad Poljudom nakon Kalinog voleja, ali ovo je bila utakmica baš po guštu svakog navijača Hajduka koji Poljud doživljava kao svoj dnevni boravak.
Praktično sve je bilo kako treba; optimalan broj navijača za vrhunsku atmosferu, nije bilo ni hladno ni vruće, Hajduk agresivan, vrhunska poruka na početku utakmice, perfektno pogođen moment za pumpanje samopouzdanja na koncu poluvremena, Kale je još jednom dokazao koliko je katastrofalnu procjenu imao bivši trener, na koncu se moglo i čistit od žutih kartona, spustit gas i okončat utakmicu s dva juniora na terenu, uz ona dva koji su već standardni u prvoj.
Ono što je najvažnije za klub je da već danas moraju potpuno zaboraviti na jučerašnju utakmicu, koja je na koncu donijela tri boda, ali ne smije se ni slučajno misliti da je to sad to i da će sad sve dalje bit rože fjori, što bi rekli naši stari.
Bilo je do gola puno praznog hoda u napadu, i još se puno mora raditi da bi ovakve pobjede dolazile u nizu, otkočilo se kako treba nakon prvog gola, koji je bio trenutak genijalnosti svjetske klase.
Sutra je rođendan, proslavit će se to u krugu obitelji kako je i red i običaj, a u subotu je novi izazov, novo finale, protiv budućeg drugoligaša i to znaju biti najgore utakmice za igrati, jer bodovi su već upisani u teke, ali treba izaći na teren i pobijediti na koncu ako ništa drugo – potpuno opuštenog protivnika.
U medijskom narativu ništa novo – opet se pojavljuju glasovi oko guranja Hajduka, odvratni i lažni narativ podguznih muha, ali zapravo to ponekad i veseli, jer čim se oni propinju to znači da smo na dobrom putu.
A najvažnije je – samo stajati na svjetlu, zar ne?
