Ja sam valjda jedini Hajdukovac na svijetu koji nema baš ni grama mržnje prema klubu s Kantride s boravištem na Rujevici, meni su oni čak i simpatični ponekad. Ali već godinama mi te utakmice s njima užasno idu na živce, jer ispada da je ta Rijeka Hajduku, kako reče jedan moj dragi prijatelj – Rubikon koji je Hajduku kompliciranije prijeći nego složiti Rubikovu kocku.
I nakon što ih je Hajduk pobijedio nekoliko puta u nizu, oni se opet vrate kao nekakav grogirani boksač i bez obzira što je jasno da je riječ o rubno legalnim načinima, čak im se treba i odati priznanje da znaju stvoriti jeftinu i dobru momčad. Jučer su izdržali sve, dali dva vrhunska gola i zasluženo pobijedili. Ali dosta o njima.
Uglavnom, kako je iz samog naslova jasno jučer smo nakon utakmice imali masovnu manifestaciju PTSP-a od kojeg redovni Hajdukovci većinom pate. I bilo bi najlakše za ovakav poraz optužiti Murphyjev zakon, jer doista je sve što može poći krivo pošlo krivo, ali za to, barem u sportu – uvijek postoje razlozi.
Razlozi o kojima ja ne mogu niti želim sad nagađati, ali jasno je da je pristup utakmici bio potpuno pogrešan, izgledalo je kao da se izašlo na teren bez jasnog plana, a što je još puno gore i opasnije – bez krvi.
Razloge za to će morat pronaći trener i ukloniti ih u najkraćem mogućem roku, jer za pet dana se igra sljedeće finale.
Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio u životu jest da nikad nije problem sam po sebi problem, već je problem reakcija na problem. Hajduk je izgubio, Hajduk je odigrao loše i zasluženo izgubio. I to doista nije problem, to je najnormalnija stvar u sportu; kad nisi dovoljno dobar – izgubiš.
Stvar je u tome kako ćeš kao sportaš reagirati nakon poraza. Ako tražiš rješenje u drugima, neće biti dobro. Svatko od igrača, trenera i svih uključenih u rad momčadi se mora pogledati u ogledalo i tamo pronaći rješenje za biti bolji u subotu popodne u ravnici.
A mi ćemo svoj stres nekako pregrmit tamo do četvrtka ili petka, svatko na svoj način se nosit s ovim traumama, a onda idemo ispočetka u nove patnje. Jer ako je netko mislio da će Hajduk ikad osvojiti titulu lepršavo, a ne teškim rudarenjem, taj ništa ne zna o povijesti kluba.
p.s. Znam da je ponovljeno stotinu puta, i pretpostavljam da će to istaknuti i urednik u svojim zanimljivostima poslijepodne – ali moram još jednom napisati da imamo privilegiju gledati Rokasa Pukstasa u dresu Hajduka. Kakvo srce, kakav sportaš.
