Možemo se šaliti i reći da je Milovićev poučak još jednom pokazao svoju snagu. Iako je davno prošla ta zakonitost s porazima na feštama, uostalom onaj kup protiv Rijeke prije dvije godine je to pokazao. No, hajdemo poloviti zanimljivosti, kojih je bilo unatoč generalno negledljivoj utakmici.
Prva je stvar da je sinoć bio dvoboj na 0:0, oba sastava su igrala tako kao da im taj rezultat odgovara. Rijeka i Hajduk su ispucali zajedno preko 150 dugih lopti, to vam je skoro dvije po minuti, uz sva valjanja i prekide zapravo smo gledali najobičniju kanonadu na terenu. E, sad, za Rijeku je to donekle jasno, gostuješ na Poljudu, zatvoriš se, pustiš posjed i šalješ duge nadajući se da će brzanci sprijeda nešto napraviti. Nisu. Za Hajduk je to malo manje jasno što se htjelo postići, osim možda sigurnosti kod iznošenja lopte, ako krene pritisak.
Rijeka je imala nekakav poluvisoki presing u startu Hajdukovih akcija, nisu istrčavali sve do kaznenog prostora, ali nisu dali Uremoviću i Šarliji da imaju daljnje linije dodavanja. Pametno su time skratili dio terena koji pokrivaju te se osigurali s više igrača na drugim loptama nakon Hajdukovih dugih baluna. Koji su bili manje-više bezopasni, kad bi Livaja i osvojio loptu najčešće je to značilo da se lopta vraća veznima, pa opet sve ispočetka.
Druga je zanimljivost da klasični lijevi bek Hajduku ipak nedostaje, manjak Dialla je bio bolan. Moufi ipak ima instinkte sa skroz druge strane, i dok je to uglavnom dobro kompenzirao u obrani na Pašaliću, muku je mučio u gradnji igre, gdje je nekoliko lopti i prodao, stvorivši probleme obrani. Svakako nije pomoglo niti što je plan bio da se Krovinović više pozicionira na tu stranu, imao si tri igrača u jako malom prosotru (i Kleinheisler je uglavnom bio tu), stvarala se gužva i povećavala mogućnost pogrešnih dodavanja lijevog beka koji to nije. Lako je biti general poslije bitke, ali teško se oteti dojmu da je možda bilo mjesta za Dajakua, koji bi svojim visokim pozicioniranjem uz crtu ipak donekle razvukao igru.
Treće je kako je Sopić imao plan kako zaustaviti kombinatoriku Hajduka i u tome je generalno uspio. Riskirao je sa Selahijem koji je znao ostavljati prostor iza svojih leđa samo da pokrije Krovinovića i spriječi ga u gradnji. Mnogi će žugati na Hajdukov broj 23, ali se još jednom pokazalo da kad se njega uštopa, nema igre. Prošle jeseni se ta ovisnost smanjila dolaskom Žapera, no Sopić je sinoć žrtvovao i Fruka u ofenzivnim akcijama samo kako bi uglavnom stajao uz Hajdukovog zadnjeg veznog. Ocjene na kraju kažu da je Fruk bio loš, ali on je svoju zadaću odradio. Krovinović je u 73 minute igre imao 23 dodavanja, a Žaper je uspio zbog pritiska prema njemu skupiti nevjerojatnih 16 dugih lopti. Od kojih je samo pet našlo cilj u bijelom dresu, što govori koliko su te duge lopte bile pripremljene.
Četvrto je povratak na prvo, na onih 0:0 kakva je utakmica bila. A pala tri gola. No, Hajduk je u srži zabio krumpir (udarac koji se odbije od tvog suigrača), a Rijeka je iskoristila dva poklona na prekidima. Ostatak van toga je bio kamilica, i Hajduk i Rijeka po jedan opasan udarac koji su golmani ukrotili. Strišo ruke, rekli bi kartaši. Teško se oteti dojmu da se čitava postava Hajduka jako oslanja na sigurnost zadnje linije, a gore kao ako što bude, dobro. To nije dobra strategija za titulu.
Peta zanimljivost je kako je Karoglan loše pripremio utakmicu. Iako ne vjerujem da je igračima rekao da igraju na 0:0, nakon dvoboja je jasno da ih psihološki nije pripremio na potrebu da se pobjedi, ili bar igra ofenzivnije. Posebno je to bilo primjetljivo poslije gola, kad se postava kao po komandi povukla i čekala greške protivnika. Druga stvar je neshvatljivo loše branjenje prekida. Ne samo kod dva gola, već su svi prekidi bili problematični za obranu Hajduka, sve je bilo kaotično i Rijeka je djelovala kao da ima više igrača u kaznenom prostoru domaćih. Je li stručni stožer nešto krivo pripremio, je li igrači nisu usvojili dogovoreno, na koncu je nebitno. Piše se rezultat i da Hajduk nije imao dobro pripremljenu obranu prekida, jednog od jačih segmenata igre protivnika. Još sam na pripremama veselio se kako se napokon u Hajduku ozbiljno radi na obrani i napadu iz auta, da bi me u prvoj utakmici igrači poklopili.
Šesta stvar je da ljudi vole smanjivati tenzije pričama da ni jedna utakmica nije ključna. I nije, samo je užasno bitna. Jer, što je rezultat jučerašnjeg dvoboja? Rijeka je sustigla Hajduka, stala u dobru poziciju da ima bolji međusobni skor na kraju. Uz to se promijenio momentum, jučerašnji gosti su sada u naletu i puni samopouzdanja. Hajduk je pak u stotinu pitanja, momentum je postao loš. Došao si u situaciju da ti je sad dvoboj u Osijeku također iznimno bitan, a tamo ćeš ići bez Sahitija, Sigura i Livaje. Da se pobjedilo to ne bi bio toliki hendikep, jer bi imao pravo odigrati i kakav iks, a zadržati dobru prednost. Ovako, to nije slučaj.
Sedma zanimljivost je kako je Rijeka jučer pokazala da definitivno treba mijenjati pravilo o prekidu kod ozljede igrača. Ta količina bacanja nije bila primjerena niti za picigin, iako je razumljiva, zadržavali su vrijeme jer im rezultat odgovara. Znam da postoji ideja kako igrač kojem se ukazuje pomoć mora bar minutu provesti izvan terena i to je zapravo jedini način kako smanjiti količinu valjanja na terenu. Rijeka je bila iritantna s time sinoć, a čak je Kolarić u nekoliko navrata najnormalnije nastavljao igru s njihovim ležećim igračima na terenu, jer su bili toliko očigledni u forsiranju tog zadržavanja.
Osmo je da mi se nije svidila nakana Hajduka kod stizanja rezultata, koja se svodila na bjesomučno nabijanje u kazneni prostor. U dvadeset minuta toga stvorena je jedna poluprilika ukupno, a jedini opasni moment, šut Kleinheislera, nije bio plod takve kende. I dok nakon izlaska Livaje takav stil donekle ima smisla, jer igraš zapravo s igračem manje, nema nikakvog opravdanja da se baš time pokušavalo i dok su i Livaja i Kalinić bili u igri. Takvom taktikom samo su omogućili Rijeknom dvometrašu Radeljiću da dođe do sedam dobijenih zračnih dvoboja i čak 11 čišćenja.
Deveta i zaključna stvar. Ispuhala se euforija koja je zahvatila široki Hajdučki puk i to možda na kraju čak nije loše, jer je nastajala teza da gotovo da se ne mora igrati nastavak prvenstva. E pa očigledno mora, i neće biti jednostavno. Ekipa i stručni stožer pak mora očistiti glavu i spremiti dvoboj u Osijeku dosta detaljno, bit će to jedna čudna utakmica, tri nositelja igre Hajduku nedostaju, Brekalo će vjerojatno odmah u vatru, Livaju će najvjerojatnije mijenjati Trajkovski, koji mu stilom jeste sličan, ali ima dosta drugačije linije kretanja… Kao što rekosmo, nije ključna, ali jako jako bitna utakmica.
P.S. Dvanaesti je spomenuo, ali moram i ja, to kako je za Pukštasa razbijena glava i pola litre krvi na dresu samo jedan običan dan u uredu zapravo je zastrašujuće. Posljednji put kad sam nešto slično viđao doktori nizozemske reprezentacije su uz teren naživo krpali glavu Jaapa Stama. Nevjerojatan igrač, ali prije svega nevjerojatan karakter.
P. P. S. Forza Senegal! Dotle smo došli.
