Jutros mi je, nimalo slučajno izašla rečenica jednog od najvećih koji više nije među nama, i koju već i vrapci na grani znaju: “Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj – onda pada u državi“.
Od petka navečer, od kad sam s istočne tribine stadiona na Šubićevcu otišao s još jednog gostovanja pokisao, tužan i ljut, razmišljam o današnjem tekstu i čemu ga posvetiti.
Trijumf još jednog od nas koji smo proslavili u subotu je bio melem na ranu, a i jutros sam već nešto pojasnio u sportskom dijelu pregleda nedjelje vezano za plan i strategiju, ako imate vremena, pročitajte – primjer vaterpolista nasuprot košarkaša se vrlo jednostavno može primijeniti i na “slučaj Hajduk“.
Uz svu strategiju, uz sve planove, prvo što mi je padalo na pamet je riječ iz naslova – moral.
Za početak, moral igrača Hajduka u Šibeniku nije bio na razini na koju smo navikli zadnjih mjeseci.
Kako sam bio pozicioniran točno iza Hajdukove klupe, vidio sam inače poprilično mirnog trenera Dambrauskasa kako neuobičajeno puno maše rukama i viče, pozivajući svoje igrače prema naprijed, očito nezadovoljan činjenicom da su igrači odstupili od plana igre.
Naravno, krivnja je uvijek na treneru, napravio je i on očito pogreške, ali zazivati smjenu trenera u prvoj godini mandata je već suludo i doista nervira svakoga tko išta zna o sportu.
Momci koji igraju u dresu Hajduka ove sezone uglavnom znaju koliko je težak taj grb koji nose, znaju koliko odricanja svakog od navijača stoji iza njihovih plaća koje primaju, i nedopustivo je da bilo tko od njih propusti jedan jedini sprint u nekoj od utakmica zbog neke svoje kalkulacije.
Pretpostavljam da su svjesni toga što su propustili u Šibeniku, nadam se da će se svaki od njih svaki za sebe zapitati jedino što se svaki pravi sportaš mora upitati nakon neuspjeha – što mogu popraviti da ovo bude bolje?
U kuloarima se brzinom munje proširila vijest kako je Slaven Bilić već na vratima Poljuda, duboko se nadam da je riječ samo o još jednom pokušaju destabilizacije atmosfere, jer osim što je riječ o treneru koji je cjenovno daleko iznad Hajdukovih gabarita, riječ je o čovjeku čiji bi dolazak sasvim izvjesno podijelio Hajdukove navijače, a to je zadnje što klubu u ovom trenutku treba.
Ono što me kopka već dugo vremena i što tek tu i tamo spomenem kao digresiju je – koncentracija kluba isključivo na uspjehe prve momčadi. I lijepo to zvuči, definitivno na tome treba biti glavni fokus svakog sportskog kluba.
Međutim, ako se u tome zanemare svi proklamirani ciljevi koje klub, a posebno ono što Hajduk jest, a to je više od kluba – onda klub gubi identitet, koji je izgrađen na puno više temelja od sportskih uspjeha.
Nepravde prema navijačima koje klub ignorira, na koncu i nepravde na terenu koje izravno utječu na rezultate momčadi su barem jednako važne kao titule. I zapravo je borba protiv nepravdi jedan od osnovnih preduvjeta uspjeha.
Gospodo, stvar je poprilično jednostavna – samo se treba držati onoga što se proklamira u svakom istupu.
Strategija, kontinuitet, odgovornost, profesionalizam, transparentnost, poštenje, na koncu – zaštita slabome, otpor moćnome.
Naizgled jednostavno, a u stvarnosti izuzetno teško, ali da je lagano – ne bi nas dopalo.
