Jučerašnji dan obilježile su kontradiktorne vijesti o uzroku željezničke nesreće kod Novske u kojoj su poginule tri osobe, prvo je u većini medija izbila informacija kako se strojovođa nije zaustavio na crvenom svjetlu, ali promptno su reagirali iz sindikata i najavili press konferenciju na kojoj će danas, kažu, iznijeti čvrste dokaze da na tom dijelu pruge već danima signalizacija – ne radi.
Kod tretmana ovakvih vijesti iz crne kronike, postoje striktna novinarska pravila, nije uputno izlaziti s neslužbenim podacima, obično se jako pazi da se prenose samo službene informacije, međutim kako je riječ o Hrvatskoj u kojoj se istrage često prilagođavaju određenim interesima, najčešće političkim, eto – ni to ne može proći normalno. A trebalo bi, iz poštovanja prema poginulima.
Svakome tko je u zadnjih trideset godina ušao u bilo koji hrvatski vlak jasno je da je stanje katastrofalno, naši vlakovi su na razini negdje sredine dvadesetog stoljeća, što jasno pokazuje koliko smo kao država promašili sa strategijom, na što mnogi ekonomski i prometni stručnjaci odavno upozoravaju, jer iako je lijepo ulagati u ceste, elementarnom matematikom se da izračunati koliko je željeznički promet važniji, praktičniji, isplativiji i na koncu – važniji za gospodarstvo.
Netko je spomenuo i ostavke – svi se volimo zabavljati pričama o japanskim ministrima koji daju ostavke zbog notornog kašnjenja vlakova, kod nas se to neće dogoditi ni nakon što troje ljudi pogine.
Očekuje nas, sasvim izvjesno, novi val obećanja o ulaganjima u željezničku infrastrukturu, slušamo ta obećanja već desetljećima, možda da im ovaj put povjerujemo?
Na sportskom planu smo još jednom vidjeli razliku između rada s planom i strategijom naspram tipično hrvatske improvizacije i oslanjanja na talent i uspješne pojedince.
Jučer, dok smo još uvijek slavili uspjeh hrvatskih vaterpolista, košarkaši su u rano poslijepodne izgubili utakmicu zbog koje se samo još malo onih koji mazohistički prate taj sport u ovoj zemlji iznerviralo.
Dok je vaterpolo reprezentaciju desetu godinu u nizu vodio isti stručnjak, koji je, nota bene – dugo godina bio pomoćnik prethodnom izborniku koji je sedam godina proveo na tom mjestu, u hrvatskoj košarci se mijenja izbornik nakon svakog neuspjeha, malo se želi stranac, malo ne, sustav domaćih natjecanja se mijenja svakih par godina, a strategije nema ni u tragovima.
Spomenimo još jedan sitan detalj – prethodnik Ivice Tucka, njegov bivši šef, Ratko Rudić u prve dvije godine mandata – nije osvojio ništa.
A onda su on i njegov pomoćnik u sljedećih petnaest godina osvojili dvanaest medalja na velikim natjecanjima, od čega pet zlatnih.
Dakle, može se u ovoj zemlji nešto i kvalitetno odraditi, samo kad se stvari daju u ruke onima koji znaju, umjesto onima koji su podobni, a onda im se i ostavi da stvar vode i kad ne izgleda da je sve savršeno.
Zločesti bi rekli da je to moguće jedino u vaterpolu jer tamo jednostavno nema dovoljno love da bi se podobni gurali, a i pretežak je to sport da bi ga svatko igrao.
I vrag će ga znati, možda je to doista tako, možda zato i imamo najbolje vatrogasce, najbolju gorsku službu spašavanja, najbolje vaterpoliste, ali zato one što nisu u stanju niti pravilno pečatirati nepotrebne dokumente ne možemo prebrojati, bez obzira što su postali besmisleni prije više desetljeća.
A svi ovi koji nam se svakodnevno javljaju s televizija, i važno nam nešto poručuju nisu ništa drugo nego udarači pečata.
I sad su udarili neke pečate na spašavanje standarda građana, tako da su ograničili cijene nekih proizvoda, uz svu medijsku kampanju i p.r.
Stručnjaci tvrde da će to samo poremetiti balans i da možemo očekivati nestašice tih proizvoda, upozoravaju kako bi bilo puno važnije riješiti se balasta tih udarača pečata, ali tko još sluša stručnjake.
Udarači pečata su siguran glas na izborima, ako ne bude kruha, neka jedu kolače.
Pardon, pečate, njih ima, kolača neće biti kad nestane šećera.
