Današnji članak započinjem krajem onog napisanog prije desetak dana, jer ponekad se dogodi da se zvijezde poklope i da se ostvari baš ono što sam ja zazvao u tekstu;
Previše Hajduk boli, a lijeka nemam. Oni koji imaju lijek su u upravi Hajduka i ono što moraju je ne smijeniti Ivana Leku, u kojega je sad najlakše uprijeti prstom, jer očito griješi, nego ga natjerati da se korigira i uklopi u strategiju i sustav kluba.
Da odradi svoj posao kao dio sustava kluba, a ne kao netko tko je došao biti veći od kluba i promijeniti sve, jer prije njega ništa nije valjalo.
I da se razumijemo, to ne vrijedi samo za Ivana Leku, nego za apsolutno svaku osobu u klubu.
Nisam dugo to napisao – do Your fuckin’ job!
Naravno, kako kod nas ništa ne može proći bez potresa, tako ni ispravljanje pogrešaka i pobjeda na terenu na kojem Hajduk pobjeđuje jednako rijetko kao u Mordoru ne može proći bez pljuvanja po klubu i akterima.
Pa je tako sad glavni narativ kako igrači vode klub, kako je Leko izgubio autoritet, kako je i dalje to sve bezveze, kako je Krovinović zapravo igrao loše, i štajaznam šta još ne.
Ja biram vjerovati da se dogodilo ono što sam zazvao u svojem prethodnom članku.
Biram vjerovati da su Mindaugas Nikoličius, Ivan Leko i kapetani momčadi sjeli zajedno i pokušali naći rješenje za izlazak iz rupe u kojoj se momčad našla.
I našli su ga u onome što su gotovo svi upozoravali – u formaciji momčadi. Naravno da stvar nije tako jednostavna, ali nije to ni nevažno.
Što je normalnije u bilo kojoj organizaciji od toga da se u krizi sjedne, razgovara i traži rješenje? Što je normalnije od toga da šef ponekad uvaži sugestiju podređenih oko organizacije posla? Pa upravo to je često najveći problem, na koji sam ne jednom upozoravao – likovi koji misle da su Bogom dani i ne uzimaju u obzir nikakve sugestije, to su najopasniji likovi na svijetu.
Svaki pametan čovjek stalno preispituje svoje stavove i razmišlja o poboljšanjima.
Ako je Leko prihvatio ovu sugestiju, ja to gledam samo kao pozitivnu stvar i oduševljen sam ako će i dalje imati istu ideju – agresivno, riskantno, s puno trke i dominacije, a što se formacije tiče, pa i sam je nebrojeno puta rekao da je to sve deset metara livo ili desno, dakle manje bitno.
I može se mijenjati polako i u hodu.
Zanimljivo je da su isti oni koji sad rade paniku oko toga što je Leko navodno promijenio ideju (iako nije promijenio ideju nego formaciju) – upozoravali da Leko griješi u svojoj ideji.
Baš kao što su oni koji su tvrdili da Hajduk mora biti prvak u isto doba tvrdili da je ovaj Hajduk neorganiziran, vode ga neznalice, a momčad je loše izbalansirana.
A sad tvrde da je to što Hajduk neće biti prvak – tragedija. Luda kuća, kažem vam.
Biti u ovoj poziciji u kojoj smo mi – nije lako. Toliko voljeti predmet kojim se profesionalno baviš nikad nije lako, neminovno se gubi na objektivnosti, ali ako se dovoljno odmakneš – zapravo je najlakše na svijetu.
Hajduk je dobar. Daleko je od onoga što može biti, daleko je od onoga što svi sanjamo, ali nesporno napreduje.
A Ivan Leko, ako će biti koncentriran samo na dobrobit Hajduka, a ne na svoj ego ili status u javnosti – može ući u najveće legende koje su sjedile na toj vrućoj klupi. Ego je mnoge prije njega koštao uspjeha.
Isto vrijedi za sve ostale u klubu, od zadnjeg igrača na klupi, pa do uprave i nadzornog odbora – samo dobrobit Hajduka im mora biti na pameti, ne njihov ego ili status u javnosti.
…
p.s. Za kraj jedno malo pojašnjenje potpuno hipotetske situacije koju sam spomenuo u jednom od prošlih članaka.
Prije nekoliko tjedana sam napisao kako u slučaju otkaza Leki mora otići i onaj koji je promijenio toliko trenera u par godina.
Lukša Jakobušić funkcionira kao pravi predsjednik i uvijek teške odluke i pogreške preuzima na sebe. Nakon što sam napisao svoje mišljenje da je dosta bilo smjena trenera, dobio sam puno pitanja u smislu – zar ćemo opet tjerati sve i počinjati ispočetka, a ja sam, moram priznati – ostao zatečen zbog toga.
Naime, ja si utvaram kako su igrači, treneri, direktori i članovi uprave tu zbog Hajduka.
I ako će svi oni otići kad ili ako Lukša Jakobušić ode, bilo da podnese ostavku ili mu NO izglasa nepovjerenje, onda ih ja osobno molim da to – učine odmah, da ne gubimo vrijeme.
Naime, nije donošenje strategije, izgradnja sustava i višečlana uprava bila svrha sama sebi, nego je cilj bio osiguranje kontinuiteta.
Ja se iskreno nadam da odlazak jedne osobe, ma kako se zvala – neće poremetiti sustav u klubu. Jer ako hoće – onda sustava nema. Zvala se ta osoba Ivan Leko, Lukša Jakobušić ili Marko Livaja.
