Već duže vrijeme oproštaji igrača i osoblja od Hajduka su jako lijepi i baš onakvi kakvi bi trebali biti. Ipak, htjeli – ne htjeli, često u tome prepoznamo rukopis ljudi zaduženih za odnose s javnošću. I nema u tome ništa loše, dapače – bilo bi dobro da ljudi koji nisu vični javnom komuniciranju koriste usluge profesionalaca.
Ipak, tu i tamo se dogodi eksces, pa se provuče kroz sve te filtere neki tip koji na svojem specijalnom hrvatskom jeziku, u kojem se osjeti i Češka i Bosna i Brač i Split – istrese dušu kroz tipkovnicu i napiše onako autentično bez filtera ovakav oproštaj:
Hvala, hvala mojim najdražim ljudima u klubu i navijačima. Hvala što ste me tako lipo prihvatili i dozvolili mi da budem dio Vaše obitelji. Neću zaboraviti trenutke kada bismo se uvik smijali i uživali u trenutcima provedenim na Poljudu. Na Poljudu di sam provodio najviše i najlipše vrime u Splitu. Svaki Vaš zagrljaj, osmijeh i pozitiva mi već sad fale… Dragi suigrači, braćo, uz Vas sam proveo najlipše trenutke karijere. Od dalekih putovanja, krafni, pisama, “ozbiljnih” diskusija, naših pljucanja, smijeha, do borbi na terenu di sam se uvik uz Vas osjećao lipo i sigurno. Volim Vas ! Naše uspomene i lipi trenutci će uvik biti uz mene. Hvala Vam na svemu !
Ja doista nemam što dodatno reći, osim stvarno zahvalit tom momku, oprostit ćete mi na privatizaciji, ali zahvalit ću mojem Bračaninu na svemu što je dao Hajduku.
Jer dao je puno više od onoga što se vidjelo na terenu, a ponekad je to u svojoj biti važnije od onog što možemo brojati suhoparnim statistikama.
I siguran sam da je ovo doviđenja, a ne zbogom, jer jednostavno znam tko će biti na noćnom trajektu one noći kad budemo napokon slavili tu titulu.
