Ivan Leko nije bio moja osobna želja za novog trenera Hajduka. Istodobno, svjestan sam činjenice da je većini navijača Hajduka on bio jedan od favorita, a s druge strane svjestan sam da Ivan Leko ima i više nego dovoljno dobar životopis da bude trener Hajduka.
Moj problem s njim je vjerojatno onaj Pavlovljev refleks koji imam na “legende Hajduka“, a i efekt Tudor, jer smatrao sam svojedobno da će Tudor biti najbolji hrvatski trener i da će nas on dovesti tamo gdje želimo, pa sam se gadno razočarao što sam samo prvi dio pogodio.
Prvih pet tjedana Lekinog rada je potvrdilo sve moje strahove i gotovo me dovelo do stanja malodušja, garnirano s ova dva poraza i katastrofalne izvedbe momčadi koja izgleda kao da je u dva mjeseca zaboravila igrati nogomet.
I da, ja smatram da je Leko pogriješio puno toga od kad je došao. S druge strane, svjestan sam činjenice da mu je momčad desetkovana, a da suci i dalje odrađuju svoju perfidnu zadaću. I napisao sam sve ono što me tišti, upozorio na svaku pogrešku koju je novi trener napravio.
I nisam bio jedini, većina analitičara je napisala više ili manje slične stvari.
A Leko gura svoje i dalje. I danas sam bio na rubu da svašta napišem o toj tvrdoglavosti.
A onda je Ivan Leko danas na konferenciji za medije pred utakmicu s Varaždinom rekao rečenicu koja me oduševila;
“Ja sam za Hajduk koji ne kalkulira, koji uzima rizik, koji anticipira i dominira, a je li to naivno, to ćemo vidjeti”…
I prva reakcija mi je, dok sam slušao trenera Hajduka kako to izgovara – pa naravno da si naivan, nema šanse da to prođe.
A onda sam virtualno uhvatio sam sebe za vrat.
Zar sam doista to pomislio? Zar sam doista ja, dio te grupe od par tisuća naivaca koji vjeruju da Hajduk pošteno može do uspjeha izgovorio u sebi tu rečenicu?
Dakle, bez obzira na to što sam svjestan da je nogomet pokvarena rabota u rukama vjerojatno najkorumpiranijih licemjera koji su hodali svijetom i koja je napravljena po mjeri bogatih i pokvarenih naspram iskrenih i poštenih, a u slučaju hrvatskog nogometa je to sve skupa dovedeno do savršenstva – ja i dalje želim da moj klub bude pošten, transparentan i da tako otvorenog srca uđe među te hijene i pobjeđuje.
Pa postoji li jača definicija naivnosti?
I sad bih ja, takav očito naivan – trebao zamjerati čovjeku koji slijedi svoje ideale i naivno gura nešto što naizgled ne može uspjeti?
Ne pada mi na pamet.
Treneru, ne slušaj novinare, čak ni one poluopskurne koji pišu iz navijačkog kuta, ignoriraj sve medijske analitičare, a posebno komentare po društvenim mrežama.
Guraj svoje, to je jedino što ima smisla.
A ljudi koji vode klub moraju biti uz njega čak i ako izgubi još tri utakmice u nizu.
I potpuno sam ozbiljan kad ovo pišem, bez trunke ironije ili sarkazma. Doista sam uvjeren da nas jedino iskreno, dječje naivno vjerovanje u nemoguće može dovesti na višu razinu.
I čisto srce, bez toga ništa.
