napokon se, izgleda, sve posložilo u mom mistu…
ovo gdje živim nazivam mistom jer nikako ne mogu odrediti je li selo ili grad, ponekad mi dođe da bježim iz njega što dalje jer ljudi od mista naprave selo, onda ga zovem selendrom…
večeras sam se osjećala ushićenom građankom koja je u svom gradu ovacijama nagradila Pločane koji su dušu i srce ostavili na punom platou ispred crkve… napokon se netko odgovaran sjetio da pozove ljude iz našega kraja, naše umjetnike, koji su nam u ovoj vreloj ljetnoj noći darovali bisere iz naših školjki…
Parmaći, sestre Neda i Sanja i brat Tomislav, poklonili su nam Olivera na najbolji mogući način…
Neda je uspjela i glazbene neznalice natjerala da pjevamo, uzimali smo je kao slasni komad torte, na njene bravure vikali bravo, bravoooo…
Sanja je, svojim svilenim nitima, titrave osjećaje dovodila do ruba suza, vraćala u neka sretna vremena, sjetu mekano pretvarala u ljubav…
Neda i Sanja su prepoznate, priznate i poznate veličine u bijelome svijetu, Tomislav je bio iznenađenje večeri… znamo ga kao vrsnog pijanista, međutim, on se svojim basom (baritonom?) povremeno ubacivao u sestrinski anđeoski duo i kao da je podastirao saten na koji možemo slobodno spustiti suze, bez straha da nam se srce raspadne… njegov glas je bila ona kap koja je ljepotu pretvorila u raskoš…
kada je Kapetan otišao tugovala sam ali nisam plakala, isplakala sam te suze večeras…
nešto se mijenja u našemu gradu, čini se da počinjemo cijeniti i prepoznavati vrijednosti naših… ovaj koncert je najbolje što sam gledala i slušala ovoga ljeta…
Parmaćima priznanje za predivnu noć, Kapetanu još jednom naklon i poruka da bude spokojan, jer – dok god ga ovakva mladost pjeva, osigurana mu je vječnost, organizatorima poruka da nastave ovako…
sinoć su Parmaći pjevali Pločama (da ne zaboravim: svoj obol je dao i stari morski vuk, tata izvrsnog trojca)…
na kojoj se je pjesmi moje malo misto pretvorilo u grad sa Ljudima – ne znam, ali to i nije bitno…
bitno je da se divno osjećam, hvala Sanja, Nedo i Tomo na tome…
i za kraj, pozdrav od mene, starog nogometnog znalca: Hajduk živi vječno…
