Hrvatska himna zove se Lijepa naša domovino, a riječ je o skladbi Josipa Runjanina na stihove pjesme “Horvatska domovina“ Antuna Mihanovića.
Članak osamnaesti Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske kaže u kojim slučajevima se himna obavezno izvodi.
Članak devetnaesti istog zakona propisuje gdje i kad se još može izvoditi.
Zadnji, dvadesetdrugi članak glave četvrte Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske glasi ovako: Himna republike Hrvatske izvodi se uz odavanje uobičajenih počasti od strane svih prisutnih.
Uglavnom u cijelom svijetu, uobičajena počast je ustajanje dok se izvodi himna, a neke zemlje imaju dodatne detalje – najpoznatija stvar je da Amerikanci stavljaju desnu ruku na srce polažući dlan na prsa, dok recimo Meksikanci desnicu stavljaju na isto mjesto, ali tako da dlan ostaje okomito u odnosu na prsa, kao da salutiraju.
Kako stoji stvar s hrvatskom himnom i običajima? Jer čak i zakon propisuje – uobičajene počasti.
Iako bi nas mnogi htjeli uvjeriti kako povijest počinje početkom devedesetih, činjenica je da je Lijepa naša hrvatska himna u praksi još od 1907.-e, a službena od 29. veljače 1972. Naime, početkom prošlog stoljeća se savez hrvatskih pjevačkih društava obratio Saboru sa zahtjevom da Lijepa naša bude ozakonjena kao službena himna, a iako odluka nije službeno donesena, Lijepa naša se od tada izvodila u svim svečanim prigodama.
Četvrta točka prvog Ustavnog amandmana od 29. veljače 1972. kaže da je “Himna Socijalističke Republike Hrvatske (…) Lijepa naša domovino”, čime je stvar i službeno ozakonjena zauvijek.
Pjesma je to oko koje nikad nije bilo dvojbe, pjevali su je u drugom svjetskom ratu i ustaše i partizani, a iako bi nas mnogi htjeli uvjeriti kako je sve hrvatsko u doba Jugoslavije bilo zabranjeno, činjenica je da je službena hrvatska himna obilježavala početak svakog novog dana u programu Radio Zagreba.
Isto tako, u doba Jugoslavije, većina službenih priredbi u Hrvatskoj je započinjala izvođenjem dvije himne – jugoslavenske i hrvatske.
I ljudi su ustajali.
Onda su došle devedesete, a Franjo Tuđman je, par godina prije svoje sedamdesete prvi put stavio desnicu na lijevu stranu grudi. I mnogi su ga kopirali.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Od tada se stvar ustalila, pa imamo – uobičajene načine odavanja počasti. Hrvati ustaju i ruke drže uz tijelo, a Hrvati – HDZ-ovci kopiraju Tuđmana iz starijih dana.
Postoji i dodatak – većina hrvatskih sportaša kad nastupa za reprezentaciju čini isto što i HDZ-ovci, što puno govori o tome koliko je hrvatski sport u raljama vladajuće stranke, čak i dok nije vladajuća, ali to je druga tema.
Zapravo – nema ništa sporno u tome da ne radimo svi isto, svatko se drži svojih običaja i neka je tako, različitosti su poželjne.
Ipak, ovdje se često pojavljuje problem s HDZ-ovcima, koji jednostavno kao da nisu u stanju ništa učiniti kako treba.
Naime, desnicu bi trebalo staviti na lijevu stranu prsa, na grudi, otprilike tamo gdje se nalazi srce, to je poanta priče, a HDZ-ovci, a često i sportaši to učine ovlaš, pa izgledaju kao da ih boli trbuh ili nedajbože vrijed na dvanaesniku.
I zato, gospodo, učinite taj mali trud – podignite desnicu tamo gdje treba, ne ponašajte se prema himni kao da ste na lokalnom derneku i slušate tamburaše.
Ili spustite ruke pored džepova, gdje je i normalno.
