Remi u najvećem derbiju, nekako svi zadovoljni na kraju, Iako domaći nisu zadovoljni što su zadovoljni, nego je njihov trener sretan, bod je bolji od poraza koji bi mu vjerojatno značio kraj mandata. No, hajdemo po redu.
Prva zanimljivost je sadržana u izjavi Zvone Šarlije, Dinamo je imao nešto više aktivnosti u igri i svako su bili bliže pobjedi od Hajduka. No, s druge strane, zapravo nisu napravili niti jednu izglednu priliku, stopostotnu kako bi se reklo. Nekoliko ulazaka u kazneni prostor koji su prijetili stvaranjem šanse, na kraju najozbiljniji ispit jučer jako sigurnom Lučiću (u svim segmentima igre) bio je udarac s preko 20 metara. Možemo reći da je Hajduk neutralizirao Dinamo. Na uštrb napada, ali ovaj bod, što god tko pričao, više odgovara bilima. Makjavelistički je pristup bio na kraju.
Drugo je da su oba trenera krenula s filozofijom da je bitno ne primiti gol, a pokušati nešto na tranziciju ili igračku kvalitetu napraviti naprijed. I oba su sastava krenula s borbom za posjed, očigledna je nakana bila da se kroz posjed i čuva gol i pokuša graditi nešto prema naprijed. Ali onda je Karoglan u 28. minuti morao mijenjati planove. Benrahou je bio igrač najbitniji za tu taktiku, formalno krilo, ali zapravo dodatni igrač u vezi, ispravno je trener Hajduka smatrao da Perković neće ići mnogo prema naprijed. Nakon njegovo ozljede u igru ulazi Dajaku, koji je drugačiji tip igrača, bilo mu je jasno da će ipak morati prepustiti dio sredine. I Jakirović je postavljenjem iskusnih igrača, ali i Špikića na krilu umjesto Vidovića pokazao da mu je primarni cilj držati veznu liniju, a ne juriti naprijed. Kako smo i predvidjeli, njemu je ovaj dvoboj bio i osobni uteg, znao je da može odletjeti ukoliko izgubi, pa se odlučio na svoj konzervativni pristup.
Treća stvar je da je Hajduk zbilja osjetio nedostatak kartoniranih i ozlijeđenih igrača. Nedostajao je i Melnjak, koji bi jučer zauzeo mjesto lijevog krila i pomagao Diallu po toj strani. Falio je pogotovo Žaper, lagano je jasno da se pretvara u jednu od ključnih figura sastava. Ne samo da bi svojim iskustvom i snagom bio adekvatniji za borbu u sredini od soldinog Sigura, koji je glavu niži od Petkovića i 10-15 kila lakši od Mišića. Nego bi sa Žaperom u igri Sigur zauzeo mjesto na beku i Hajduk bi imao opciju više u otvaranju od golmana. Moufi je savršeno obavio ono što je morao, statistički je bio najbolji igrač Hajduka, pokrio je sve što treba, a sudjelovao je i u izgradnji najopasnijeg napada gostiju na utakmici. No jednostavno nije igrač koji može sudjelovati u vezivanju igre. Za kraj, nedostajao je i Kalik, koji bi zasigurno da je bio na dispoziciji jučer ušao u 28. minuti da nastavi ulogu Benrahoua. Ukratko, Hajduk treba još malo širine.
Četvrta zanimljivost je da se nakon ove utakmice može kazati kako je Hajduk definitivno trenutačno generalno bolja ekipa od Dinama. Domaći su igrali kompletni, gosti bez jednog od ključnih igrača u zadnje vrijeme (Žapera). U napetom ambijentu, s činjenicom da Hajduku je bod ipak bolji nego Dinamu, jasno je tko je na dobitku bio na kraju. Još se jednom vidilo koliko je Hajdukova obrana beton. Petković koji je primjerice na kraju presudio jednom Brazilu pored Uremovića i Šarlije nije mogao disati, to je definitvno obrana koja može igrati s dobrim europskim ekipama, dosta bojima od Dinama. Baturina je još jednom pokazao da u žustrim utakmicama, fizikalnijima, jednostavno ne može biti na nivou. I osakaćena veza uspjevala je dobar dio utakmice držati Dinama u srednjem bloku, a samo je nedostajao učinak napada. Iako je i tu Livaja s dva-tri poteza pokazao tko je najbolji igrač lige, unatoč glasanjima kapetana ekipa.
Peto je odlična utakmica Filipa Krovinovića, koji je napravio hrpu onog radničkog posla, vjerojatno je uz Sahitija pretrčao najviše kilometara. I bio glavni motor gušenja igre Dinama, čovjek je na kraju skupio pet presjecanja, samo tri manje od čitavog Dinama. A dobar dio vremena je zbog geometrije ekipe bio glavni zaduženi za iznošenje lopte. Iako je Hajduk jučer jako dobro koristio i mogućnost Lučića da šalje precizne lopte, pa je jedan od načina kretanje igre bilo prebacivanje Lučića na Moufija koji je bio oko polovice terena. Koristilo se to što je Perković igrao nisko, pazeći primarno da mu Livaja i Dajaku ne prođu iza leđa.
Šesta stvar oslikava četvrtu, ne mogu se sjetiti utakmice u kojoj je Bruno Petković bio toliko nervozan. A sve zbog nemoći da nešto napravi, bio je neutraliziran kao nikad do sada, to ga je dovelo do toga da pleše na rubu crvenog kartona i zapravo nije trebao niti završiti meč, ali o suđenju naknadno. Karoglan je na zanimljiv način riješio ono njegovo izvlačenje za primiti loptu, veći dio utakmice su ga Hajdukovi halfovi pratili sve do centra, nije na miru mogao napraviti ništa, pogotovo ne dati neku dobru loptu. Pokazao je svoja ograničenja kad ga se stvarno stisne, a pokazao je i svoju šporku stranu.
Sedma zanimljivost je Emir Sahiti i to da samo možda prvi put vidjeli na djelu onu floskulu o 110 posto koje se da na terenu. Momak kad je izlazio na klupu je djelovao kao da bi mu dobro došla infuzija, čitav dvoboj je bio i krilo i bek, količina trke je bila nevjerojatna, a u nekoliko je navrata driblinzima izludio Zagrepčane. Još jedna njegova impresivna partija i pokazatelj da može odigrati u okvirima kad ga se dobro pripremi.
Osmo je da je Hajduk na kraju uštopao Kaneka koji je trenutačno Dinamov igrač u najboljoj formi. Nakon početnih pogreški Diallo se uglavnom ustalio, iako je imao još jedno ispadanje u drugom dijelu, uspio je svesti Japanca na nadjačavanje, a tu mnogo kurpulentniji od Kaneka nemaju što tražiti. Ogroman dio posla odradio je i Sahiti, koji je stizao zatvarati Kanekove ulaske na lijevu nogu. Ima Japanac jednu manu i to su bili znali iskoristiti. Igrač je koji traži loptu u noge, a ne u prostor, čime bi u kombinaciji s jako dobrim driblingom bio višestruko opasniji.
Deveta stvar je suđenje, koje eto ipak moramo spominjati. Neće se neki složiti, ali do 57. minute je bilo dosta dobro. Mogao je ranije Kolarić dati Petkoviću karton, ali isto tako je mogao i Šarliji i Pukštasu. No, kao i inače je imao vrlo visok prag za davanje javne opomene, što je ponajviše koristio Petković, ali nije zaostajala mnogo ni Hajdukova obrana. A onda u 57. minuti radi najveću pogrešku na meču, Mišićev start za karton na Pukštasu uopće ne sudi i nakon toga je bilo jasno da je ipak podlegao viki Dinamove klupe, koja se veći dio susreta ponašala kao seljačka zadruga. Nakon toga ima nekoliko krivih procjena, a ponovno je pogriješio ne isključivši Petkovića, koji je imao dvije situacije kad je morao dobiti karton. Start na Pukštasu kojeg je poslao u klupu domaćih te udaranje Sigura bez lopte nakon jedne akcije. S tim da za ovo drugo odgovornost snosi linijski sudac, Kolarić je već bio okrenut leđima i nije mogao vidjeti što se događa.
Uglavnom, pokazao je da ipak još plaća danak neiskustvu i da mora biti rigidniji kod kažnjavanja prigovara Dinama. Da je Ademiju (koji će nakon susreta kmečati kako im se nije dopustilo da udaraju) dao žuti za prigovor, a s klupe u prvih pol sata poslao nekog na tribinu vjerojatno bi bolje odradio meč. Ne može biti govora da je smisleno natezao za Dinamo, da je to htio mogao je u prvih 20 minuta kartonirati obranu Hajduka što je najefikasniji način usmjeravanja dvoboja. A mogao je i suditi ono padanje Petkovića, jeste da nije penal bio, ali i ove sezone su suđene i puno luđe stvari Dinamu, koje je i sudačka komisija naknadno potvrđivala kao ispravne.
Deseto je da tek nakon posljednjeg zvižduka ovog dvoboja kreće najbitniji posao. Pisali smo da kreće najbitniji prijelazni rok u posljednjih minimalno desetak godina. Treba dodatno izbalansirati ovu ekipu, treba pojačati neka mjesta, ima mnogo posla. I ovi momci koji su već unutra moraju odraditi dobre pripreme. Ovaj bod je veliki zalog za dobru atmosferu, matematički si jesenski prvak, imaš pozitivan skor s Dinamom i najteže gostovanje druge polovice rasporeda već si obavio. Startna pozicija je dobra.
P. S. Navijači dvoboj je otišao nesumnjivo na gostujuću stranu, još jednom se pokazalo da ipak Hajduk ima najaktivniju i najbolju pratnju na svojim gostovanjima. A Hajdukovi navijači infiltrirani na Zapad mogli su svjedočiti razmišljanjima prosječnog Zagrepčanca o tovarima, njihovim odnosom s Titom, partijom i četnicima, o lijenoj naciji koja samo bere pare od apartmanizacije, dok jedino Purgeri rade. Ponovno kao nezadovoljni pijani članovi neke seljačke zadruge.
