Nekad je stvarno teško sabrati sve što bi htio, trebao ili mogao napisati. Pogotovo kad nemaš neki normabel. Ali hajdemo probati.
Prva zanimljivost je da je Dinamo u poptunosti nadigrao Hajduka u prvom dijelu, već dugo Dinamo nije djelovao tako moćno, a Hajduk tako slabo. Iznenadio je Jakirović Karoglana s postavom i pozicijama na terenu, iako je prvih desetak minuta Hajduk čak dobro presingom razbijao igru gostiju. No, onda je Dinamo shvatio što se događa, spustilo se Baturinu bliže golu i jednostavnim duplim pasovima su izlazili iz obrane prema naprijed, stvarajući brzo višak. Još su od početka ciljali Hrgovića kao tanku kariku obrane, pa su se Ristovskom i Špikiću na toj strani često pridodavali i Kulenović i Sučić. Jezovito poluvrijeme na kraju kojeg se moralo biti zadovoljno sa zaostatkom od samo jednog gola.
Druga stvar je da je za taj samo minimalan zaostatak najzaslužniji Ivan Lučić. Dobro, i što Kulenović jednostavno nije vrhunski napadač, treba zahvaliti Jakiroviću što se rješio Drmića, on bi i s jednom nogom zabio koji gol više. Ali Lučić je posebna priča. Bio je na klupi iako ima gadnu ozljedu i zapravo bi trebao biti u operacijskoj sali, a ne na Poljudu. No, i vidno šepajući je obavio vrhunski posao i izludio Kulenovića i Petkovića, koji se u jednom navratu počeo i smijati ne vjerujući što ovaj sve diže.
Ovo s ozljedama u Hajduku sad je već epidemijskih razmjera i stvarno bi bilo lijepo čuti neko objašnjenje. Dakle, jučer je na klupi morao biti ozlijeđeni golman. Treći je također ozlijeđen. A onda je Kalinić morao izaći zbog lakta. I sad je realno pitanje tko će uopće za vikend moći braniti. Lučić je nakon utakmice između redaka kazao da će i za Rijeku stisnuti zube. No u najmanju ruku je neozbiljno dovesti se u takvu situaciju. Kvragu, sinoć se u jednom trenutku činilo da Lučić više ne može, što bi u tom trenutku bila opcija? Sigur ili Krovinović na golu, samo valjda još na toj poziciji ionako do sada nisu bili?
Treće je da je Hajduk ipak odigrao nešto bolje drugi dio, iako nije bilo teško biti bolji od onog prvog poluvremena. Dinamo se povukao i čekao priliku iz kontri, imali su doduše samo jednu pravu u tih 45 minuta. Sahiti je, unatoč sad već uobičajenom repertoaru pogrešnih procjena, podigao ritam, postalo je sve malo divljije na terenu. Kalinić je igrao još bliže golu, čime se ipak stvorilo dodatnog prostora za igrati u središnjoj zoni. Ali sve je to bilo nekako jalovo, sa izuzetkom Krovinovića koji je tukao kad je stigao, kod svih drugih mi je i dalje dojam bio da se pokušava uštetati kroz kazneni prostor. Volio bih vidjeti statistiku koliko Hajduk odradi dodavanja u šesnaestercu, skoro da mogu garantirati da je uvjerljivo na prvom mjestu u HNL-u.
Četvrta zanimljivost je pozitivna, malo da razbije ovaj čemer. Ivan Perišić odigrao je prve profesionalne minute za Hajduk. I odmah se po ulasku vidjelo o kakvom rangu igrača se radi, čak i nakon šest mjeseci pauze. Ristovski je bio u potpunoj panici, Jakirović je morao raditi izmjene, preći na tri u obrani, Gabriel je prebačen na desni bok da zatvara Perišića, Šutalo mu je čuvao leđa. Nekako je to u ovom depresivnom trenutku jedina utjeha, bar do kraja sezone će se moći gledati Perišića na ovim travnjacima. Kakvi god rezultati bili, bar će se u njegovoj igri moći uživati.
Peto je još jedan sudac, koji je pokazao da ni svi stranci nisu isti. Nije imao velikih pogreški, propustio je jedan-dva faula vidjeti, nije dao Hoxhi žuti odmah po ulasku kad je rukama zaustavljao Pukstasa u kontri, ali generalno odsuđeno bez utjecaja na igru i rezultat. Ali niti blizu rangu suđenja i autoriteta kojeg je postigao Nijemac u prvesntvenom meču. Dapače, svojom navadom da puno priča zalizani Talijan je znao iritirati, toliko da mu se stil suđenja mora usporediti s onim Ivana Bebeka. Još je od onih koji malo izdaljega prate igru. Dakle, prolazna ocjena, ali evo tvrdim da je Patrik Kolarić već u ovom trenutku bolji sudac. Nije ni svaki stranac vrhunski, ali bar na kraju nije opterećen domaćim odnosima unutar nogometa.
Ono što se na uzorku od ove dvije utakmice može zaključiti da hrvatski nogomet najviše problema ima s VAR sucima. Strani su brži, neprimjetljiviji, i ne pačaju se gdje im nije mjesto. Da, Talijan je pogriješio što nije svirao opasnu igru na Kleinheisleru, onakvu za koju je Mikanović od hrvatskog suca dobio isključujući karton, ali VAR mu nije vikao u slušalicu da je prekršaj. Jer to nije njihov posao.
Šesta stvar je sad već ponavljajuća, jer mi i dalje neke stvari nisu jasne po pitanju ozljeda. Ono oko golaman sam već pisao. Ali ima tu još toga. Halfa je igrao Šarlija, za kojeg nije neka velika tajna da je načet. Jedini zamjenski branič na klupi bio je Elez. Na tribini je bio Ferro, koji je prije deset dana odigrao protiv Zrinjskog prijateljsku. Pa je li onda spreman ili nije? Je li se opet ozljedio? Koji vrag? Tu se onda mora kazati kako je ove godine bilo čudesa s ozljedama, ali i da je Hajduk jako loše te stvari prezentirao u javnosti.
Sedma zanimljivost je da se jednog igrača mora spomenuti u pozitivnom tonu. Fahd Moufi nekako nezapaženo prolazi ispod radara, a čovjek je sve utakmice odigrao minimalno korektno, čak i one gdje je morao krpati poziciju lijevog beka. No uz te dobre igre, na njemu se sinoć vidjelo da izgara od želje, da je u utakmici sto posto. Jednostavno bi bilo nepravedno ne kazati kako se pokazao dobrim dovođenjem, neekscesni igrač koji obavi svoj posao, fizički krajnje spreman, a uz sve to motiviran.
Osma stvar je da je sezona za Hajduk zapravo gotova. Što god se pričalo po presicama, teško je vjerovati da bi se sad čudo stvari moglo ostvariti. Crni nizovi Dinama i Rijeke, a istovremeno bi Karoglan morao kanalizirati unutarnjeg Kloppa. A igrači se vratiti s psihološkog dna na razinu kamikaza. Nije nemoguće, ali statistički nije nemoguće ni da ja dobijem Eurojackpot. Takva situacija razvija navijačko tupilo, pratit će se i dalje klub, pratio bi se i u Trećoj ligi jug. Ali taj opor okus u ustima ostaje. Hajduk je u negativnom nizu koji se ne pamti od 2015. godine, kad je glavna zvijezda bio Artem Milevski, kojeg se nije bez razloga zvalo Mile Viski, a džoker s klupe je bio Ruslan Kurbanov koji bi mijenjao Sandra Gotala. Uglavnom, trenutačno psihičko stanje je takvo da ne očekujem ništa bolje do kraja sezone, jedino ovo s gledanjem Perišića, ako on nešto na klasu iznese, dobro.
Deveto je nešto što posebno boli. Ovakav rasplet doveo je do nevjerojatne situacije da Hajduk za vikend u Rijeci primarno igra za Dinamo. OK, ona matematika ostaje, može Hajduk biti prvi, pa mora i zbog toga ići na glavu. Ali objektivno, Dinamovi navijači jednako će žestoko drukati za Hajduk u tom susretu. Kako Rijeka trenutačno igra, Hajduk jedini ima bar igračkog potencijala da im uzme neke bodove. Ako bude imao golmana za taj meč. A to je ono što Dinamu treba, da netko zaustavi Riječane ne bi li oni nekako do titule. Lose-lose situacija, kako god ispadne na kraju rezultat, nekome drugome će i više odgovarati nego Hajduku. Postoji samo jedan način da ne bude ovakav scenarij, a to je da Paolo Trammezzani još jednom napravi Hajduku uslugu.
Deseta zanimljivost, i finalna, nastala je dok pišem ovaj tekst u lokalnom kafiću i slušam susjedni stol kako govori o potrebi naše dice. Dakle, Hajduk je jučer imao četiri U-21 igrača koja su zaigrala i stvarno se ne može kazati da se ne daje prilika i mladima. Izuzev Lokomotive mislim da nema kluba u HNL-u kojem će toliko mladih zaigrati u bitnom susretu. No, od njih četvero, iz Splita, pa i Dalmacije, ako ćemo šire, nije niti jedan. Kanada, SAD, Zagreb i Vukovar su mjesta odrastanja tih mladića. Možda je vrijeme da se pogledamo u ogledalo i kažemo kako je odgoj mladih sportaša u ovoj regiji postao toksičan. Ili se stvara teret djeci da uspiju pa da se obitelj kroz njih ostvari, ili se toliko pumpa bitnost tim mladima da se sa 17-18 godina počnu zajebavati i da im je onda sport samo ulaz za ženske, zajebanciju i neku rolu koja je bitna u ekipi.
P. S. Za ekipu moralista koji će pitati “a što s onim poslije utakmice”… Nasilje i navijački neredi uvijek su nešto loše i za osuditi. Ali ne percipirati mogućnost da se ovo dogodi je naivnost. Frustracije su se nakupile, a živimo u društvu u kojem je nasilje nekad i društveno prihvatljivo. Jedan navijački nered se slavi skoro kao početak državnosti, predsjednik HNS-a će minorizirati napade na igrače tokom utakmice, a najnormalnije je postaviti plinske boce na prometnicu ako ste nezadovoljni jer vam politička opcija nije na vlasti. Ovo je bio samo šlag na turobnu situaciju oko kluba posljednjih tjedana.
