Aktivacija Zorana Milanovića potaknula je veliku izlaznost na ovim izborima, sad je to jasno. Očekivano je oživio SDP, koji je nakon faktički osam godina stagnacije na izborima koji su trebali biti finalni dokaz da je stranka u zapećku ipak od njih stvorio jedinu ozbiljnu konkurenciju HDZ-u u apsolutnim brojkama. No, ta je aktivacija imala i nuspojavu, da je uspio aktivirati HDZ-ovo biračko tijelo do krajnjih granica.
HDZ tradicionalno ima vjernu glasačku mašineriju, ali sad su se napregli do krajnjih granica i pokazali da mogu biti uvjerljiv relativni pobjedik i kad je izlaznost velika. Ostaje na kraju pitanje što bi bilo da Milanović nije ovako polovično ušao u parlamentarne izbore, gdje je stajao kao nekakav kandidat za premijera iz zapećka. Odnosno što bi bilo da je dao ostavku i aktivno ušao u kampanju. Iako je nekakavi načelni stav analitičara kako bi to dodatno dignulo rezultat Rijeke pravde, nisam skroz sklon takvom tumačenju.
Naime, HDZ je jako dobro odradio kampanju, uspio je neutralizirati Milanovićevo djelovanje. Njegov učinak u kampanji sveo se na obračun oko Butkovićevih krava i kravica, potpuno besmislena priča koja je samo mogla ljude potaknuti da pošalju sve u tri fine i ne izađu na izbore. Butković je očigledno u vladajućoj stranci bio zadužen za obračun s predsjednikom i to je obavio odlično. Da je Milanović direktno sudjelovao u kampanji, to bi vjerojatno bilo i žešće, pa je upitno što bi SDP dobio s punim angažmanom nekadašnjeg šefa stranke.
Milanović je uletio u zamku, donedavno je njegov čovjek za obračune u HDZ-u bio Mario Banožić i to je na momente izgledalo i malo otužno, kako predsjednik verbalno briše pod s tadašnjim ministrom obrane. No, Banožić je ipak intelektualno vjerojatno najslabiji ministar koji je prodefilirao kroz Plenkovićevu Vladu, a Butković je jedan u potpunosti drugi igrač. Lukaviji, verbalno nadareniji, pa i simpatičniji ako hoćete. I teško se oteti dojmu da je u ratu riječima odnio pobjedu nad Milanovićem.
Ipak, dva su glavna razloga ovakvih rezultata i oni vuku korijene iz prošle godine. Kad je Možemo odlučio da neće u koaliciju sa SDP-om i njihovim partnerima. A onda se u sve kao drugi uključio d’Hondt, statistička metoda koja voli uništiti one nesklone koalicijama. Naime, u ovom trenutku dok pišem, brojke pokazuju da su Rijeka pravde i Možemo zajedno imali na teritoriju čitave Hrvatske 800 glasova više od HDZ-a. A devet mandata manje. Iako je malo ipak preplastično gledati ovo kroz ovakve brojke, ali jasno je da bi ova dva politička tabora zajedno vjerojatno imali više mandata da su išli skupa. Čak da je bila i točkasta koalicija Možemo u pojedinim izbornim jedinicama sa SDP-ovim taborom, lijeva strana političkog spektra dobila bi tri do četiri mandata više, uglavnom na štetu HDZ-a. Te bi vjerojatno bili izjednačeni. Dakle, kad se sve zbroji, ovi izbori bili su usmjereni prošlo ljeto kad je Možemo odlučio da neće ulaziti u koalicije. A s deset mandata definitivno nisu postali politička snaga na razini države, jer osam od njih je ostvareno kroz jedinice koje se oslanjaju na Zagreb. Tek su u osmoj, najzapadnijoj domaćoj s Rijekom i Istrom, također dobili saborske mandate.
Najveći pojedinačni gubitnici svakako su Socijaldemokrati, ali to je iznenađenje samo za one koje bi iznenadio izlazak Sunca na istoku. Stranka koja je imala ozbiljnu prisutnost u Saboru na ovim je izborima najbolje prošla u drugoj izbornoj jedinici s 1,16 posto glasova. Za usporedbu, Pernar je na tom teritoriju dobio 1,24 posto. Očekivani krah SDP-ovih bjegunaca.
Most je pak pokazao da je postao stabilna stranka, dvoznamenkasti broj mandata u bazenu glasača koji zahvaća i HDZ i DP. Čini se kako su žestoki obračuni Nikole Grmoje dali rezultata, uspjeli su se pozicionirati kao konzervativna stranka koja nudi nešto drugo u odnosu na HDZ. Domovinski pokret je pak u stagnaciji, pad od tri mandata, a još su imali poguranac dva dana prije izbora, kad su izašle snimke gdje ih Plenković proziva na sastanku HDZ-a. Svakako je pripomoglo da djelomično isperu teret desnog krila HDZ-a, kako ih dio populacije doživljava.
Za napraviti potpunu analizu gubitnika i dobitnika izbora trebat će sačekati sastavljanje Vlade. Jer ovaj realpolitički dio skupljanja mandata može dovesti do radikalnih pomaka i promjena dobitnika. Danas se već zaboravilo da je na kraju krajnji najveći gubitnik izbora 2015. godine bio Tomislav Karamarko, jer em nije dobio premijersku poziciju, em je na kraju morao odstupiti s čelnog mjesta HDZ-a. I koliko god to sada bilo u sferi znanstvene fantastike, nije nemoguće da Plenković bude na kraju gubitnik. Jer Ivan Anušić bi recimo bio puno prihvatljiviji koalicijski partner DP-u, a nije nebitno i svakako utječe na Plenkovićev ego da je Anušić na kraju imao više preferencijalnih glasova od njega. I Tomislav Karamarko vjerojatno čeka rasplet svega ovoga, ne bi ni njemu bilo krivo preuzeti Plenkovićevo mjesto. I iz tog kuta trenutačni tehnički premijer ima potrebu čim prije složiti bilo kakvu vladajuću koaliciju te će to biti njegova najveća preokupacija sljedećih dana. Ne samo zbog stranke, nego i njega samog.
