Ovaj članak ćemo započeti pričom sa blagoupokojenog portala na kojem smo naš glavni urednik, Danko Radaljac i moja malenkost (Goran Antonijević aka Dvanaesti novinar) imali obrnute uloge, pa sam ja njemu bio urednik. Naime, drugog dana veljače, godine 2020.-e, Hajduk je gostovao u Varaždinu, a ja sam utakmicu pratio iz novinarske lože, dok je kolega Radaljac sa svojom tadašnjom djevojkom, mojom suprugom i još nekim prijateljima bio na južnoj tribini, među navijačima Hajduka.
Čini mi se da je Hajduk dobio tu utakmicu, ali to nije važno za priču, važno je ono što se dogodilo nakon zadnjeg zvižduka suca, ali o tome će nastaviti današnji glavni urednik. (za praćenje teksta bitno je znati da je dio u kurzivu napisao Goran Antonijević, a boldani dio teksta Danko Radaljac)
Jeste, Hajduk je dobio taj susret, bila je to prva primjena VAR-a u Hrvatskoj te su svirana dva jedanaesterca za Hajduk, završilo je 3:0. Već tokom utakmice je policija bila problematična, u jednom trenutku je netko pao u nesvjest na tribini, policajci su solidnih 3-4 minute odbijali pozvati Hitnu ili dopustiti da se iznese mladića kojem je loše.
Na kraju dvoboja su krenuli pravi problemi. Policija je u jednom trenutku jednostavno na izlazu počela bacati suzavac po ljudima. Ispred mene je čovjek od 40-50 godina jaukao od bolova u očima i molio za vodu da ih ispere. Situacija je u jednom trenutku bila jako blizu globalnog sranja, bilo je naguravanja, pendreka, a sve to u ograničenom prostoru ispod varaždinske južne tribine. Tako da je prijetio i scenarij Hillsborougha. Ističem da se sve događalo na desetak metara od mene, da u sebi nisam imao niti trun alkohola zbog pravila te da mi je dioptrija tada bila bolja nego danas.
Ja sam cijelu situaciju gledao sa zapadne tribine, dakle, s možda pedesetak metara udaljenosti, nakon što se smirilo otišao sam na konferenciju za medije iza utakmice, a poslije odrađenog novinarskog zadataka, čekala me vožnja prema Splitu od nešto manje od 500 kilometara.
Dok sam ja vozio, njih troje spomenutih su čitali izvještaje s utakmice, a onda počinje kolektivno psovanje. Naime, pročitali su izvješće policije, koje su svi mediji, naravno, prenijeli, a u kojem je pisalo kako je “po završetku nogometne utakmice, oko 200 maskiranih pripadnika navijačke skupine Torcida koji su bili smješteni na južnoj tribini, napali su policijske službenike na osiguranju i to verbalno, a potom i fizički. Tom je prilikom jedan policijski službenik ozlijeđen te je oštećeno jedno službeno policijsko vozilo. U cilju sprječavanja daljnjeg napada na policijske službenike i sprječavanja daljnjeg oštećivanja imovine, policijski su službenici prema većem broju osoba uporabili sredstva prisile – tjelesnu snagu, palicu i sprej s nadražujućim tvarima.“
Crv novinarstva se odmah pobunio u obojici, ja sam, kao pravi glavni urednik samo kratko rekao: “Danko, piši i šalji Lari da objavi odmah“.
Varaždinska policija jednostavno je objavila neistinu, a naše je bilo da napišemo kako se stvarno odigravalo. Nisu mogli znati da će upokojeni Splitski dnevnik imati ne jednog, nego dva novinara u blizini događaja. Ukratko, napisao sam što se dogodilo i to je isto večer objavljeno na portalu, što je izazvalo val prenošenja i na drugim medijima.
I ne samo to, nego je netko očigledno iz državnog sustava zvao vrh RTL-a, tadašnjeg vlasnika upokojenog Splitskog dnevnika. Pa su onda rano ujutro krenuli pozivi “odakle nama to”. Taj dio bolje da Goran opiše, on je kao urednik tada morao biti gromobran prema zagrebačkoj centrali. Ono što meni kao iskusnom novinaru ostaje za razmišljati je koliko je samo ovaj događaj utjecao na zatvaranje Splitskog dnevnika. U doba infotainmenta, što je drugi naziv za površno novinarstvo, u doba ovisnosti o reklamama ponajprije firmi vezanih uz državu na ovaj ili onaj način, svakako nije veselilo poslodavce da tamo neki mali lokalni portal talasa preko mjere i pokušava se baviti novinarstvom koje nije taj razigrani infotainment.
Naravno da je ovo što je Danko napisao neistina i ja ga kao tadašnji urednik jasno demantiram. Naime, portal je zatvoren nekoliko dana kasnije “zbog poslovne odluke vlasnika“. To je objašnjenje koje smo dobili, nešto se spomenulo i financijske probleme pred pandemiju. Netko iz Zagreba jest zvao i pitao “odakle vama ove informacije“, a ja sam samo rekao – Danko je bio na mjestu događaja, ja gledao s pedesetak metara.
U svakom slučaju, posebna je priča pisati o policiji, jer njihova informacija je uvijek službena. Ipak, ono što novinari moraju jest tragati za istinom, koja – vidjeli smo iz nekoliko slučajeva – nije uvijek u sukladnosti s policijskim priopćenjima.
Ali nezgodno je, vrlo nezgodno napisati i objaviti da policija laže. Pa se treba držati one legendarne Hebrangove – ne lažu, samo ponekad govore neistine. Mi smo istinu vidjeli, njoj svjedočili, objavili je, a nekoliko dana kasnije portal je ugašen. Poslovnom odlukom.
Evo nas sada, koju godinu kasnije, nas dvojica u zamijenjenim ulogama, pokrivamo sukob navijača i policije. Sad smo svoji na svome, sjedište vlasnika portala je u Splitu, ne u Zagrebu, a to čini finu razliku. I okruženi smo kolegama (ne konkurencijom, kolegama) koji znaju čemu služi tipkovnica.
Ovo je sad trenutak kad bi nas kakav poslovni direktor u medijskoj korporaciji proglasio ludima, oduzeo nam poslovnu sposobnost i poslao na liječenje. Naime, mi ćemo pohvaliti jedan drugi portal.
Većina splitskih novinara je bila korektna i s kočnicom prihvatila policijsko stajalište, poučeni iskustvom. No, Dalmatinski portal je bio otišao najdalje, izašli su na teren, pohvatali neke nelogičnosti, saznali da je policija tražila brisanje snimki slučajnih prolaznika. A to ne tražite ako ste ljudima poklanjali maćuhice. Nego jer ste napravili nešto što nije lijepo, a možda ni zakonito. Alarmi su bili upaljeni i Dalmatinski portal je ovaj vikend napravio novinarski posao onako kako bi se trebao raditi. I za to im samo možemo reći svaka čast, drago nam je da radimo u gradu gdje ima takvih medija.
Policija uz dostupnost sile ima i mogućnost nametanja narativa. I to često koristi, a dodatno im pomaže to što su mediji sve nekritičniji, u doba prenošenja instagram statusa kao vijesti stvarno je lagano i policijsko priopćenje uzeti kao konačno. No, novinarski posao je preispitivanje stavova i potraga za istinom. To je ono što su naše kolege odlično napravile ovaj vikend. Na ponos često devastirane struke.
Da, nakon što su kolege s Dalmatinskog odradile lavovski dio posla i u samom začetku policijski narativ rasuli u komadiće, na nedjeljnoj press konferenciji smo vidjeli splitske novinare koji rade svoj posao po svim pravilima struke. Kolegice i kolege su postavljale vrlo neugodna pitanja, ali potpuno logična i potrebna, a kasnije i sve to prezentirali kako treba.
U svakom slučaju, često se u navijačkim krugovima novinare etiketira kako se etiketira, a ovo je samo još jedan dokaz koliko je taj narativ promašen.
Ali da bismo se tom narativu i narugali, ponovimo ono iz naslova – bravo, kolege crvi!
