U mojim godinama, gotovo da bi bilo nepristojno da idem na Ultru i slične festivale, ali moram priznati da mi je baš nedostajao ovaj šušur.
Šetnja gradom jučer bila je opet posebna i podsjetnik na to kakav bi Split mogao biti grad, a količina osmijeha koje smo susreli bila je neizbrojiva. Je, bilo je i grintanja, bilo je i dobacivanja, i duhovitog, i tipično galebarskog, a naravno i onog malograđanski bezveznog, ali sve je to ono što čini Split – Splitom.
Već godinama nas zabavlja taj suživot svjetske mladosti sa splitskom svakodnevicom, posebno u smislu onog narativa o razularenim partijanerima, a više je nego jasno da je riječ samo o – mladosti. Uglavnom pristojnom i pitomom, ništa gorom od domicilne mladosti, ali grintanje na bezveznu mladež slušamo stoljećima i nikad nas neće štufat.
I nakon ovih zadnjih zatvorenih i poluotvorenih korona sezona, evo nas nazad, punom parom. Eto, kažu i korone, ali tko još za to mari, kažu. I ovog vikenda malo tko će se od Splićana naspavati.
Pola ih je na Ultri ili radi nešto oko nje, jedan dio će prema Zagrebu već jutros, Bilim vlakom, pa nazad cijelu subotnju noć, dio gimnazijalaca se vraća sa svojih ekskurzija, neki su i zabrinuti oko ishoda izbora, pa možda radi toga neće spavati.
A baš je ovih dana popustila žega i bura omogućila miran san uz otvorene prozore.
Nema veze, spavat ćemo kad dođe zima, do tada uživajmo u gradu kakav bi trebao biti. Barem duhom.
