Danas je točno deset godina od kad nas je napustio Đermano Senjanović, rečeni Ćićo. I dopustit ćete mi da privatiziram malo ovaj članak, jer da nije bilo Ćiće, ne bi bilo ni Dvanaestog novinara, a posljedično – ni ovog portala.
Naime, kako je Ćićo bio jedan od najbližih prijatelja mojeg oca, prvo sam djetinjstvo na Poljudu proveo uz njega, jer imali su pretplatu zajedno i od svoje pete godine sam upijao te batude i komentare o Hajduku, sucima, životu i smislu istog koje je teško prepričati. Kada sam nešto odrastao, pa krenuo u novinarske vode, u prvom sukobu s autoritetima na koje sam naišao baš od njega sam dobio ključnu podršku koju sam zapamtio za cijeli život.
Ćićo je privatno bio najblaža osoba na svijetu, a kao pisac, jer bio je čovjek čisti umjetnik koji je samo igrom slučaja uglavnom objavljivao u novinama – bio je monstruozno velik i čvrst.
I jednostavno, na današnji dan, deset godina od kad ga nema, a od tada nema više ni Pometove / Luminove pošte, Paška, Dore, Teletine i puno toga drugoga, jednostavno moram za Ćiću pustit još jednom njegovu omiljenu stvar.
p.s. ako se pitate zašto ova naslovna fotografija, riječ je o našoj kolegici koja je jednom odradila intervju umjesto Ćiće
