Oporbena nastojanja da nekako skupi 76 ruku za Sabor bila su na staklenim nogama, a onda ih je Ustavni sud odlučio pogurati. Jer pomalo bizarna odluka da upozore Zorana Milanovića da ne može biti mandatar nove Vlade ako da ostavku samo je dovela do političkih turbulencija koje mogu samo pozitivno djelovati za oporbu.
Odluka Ustavnog suda je loša i neutemeljena i za to vam ne treba ustavni stručnjak za pojasniti. Dovoljan vam je student prve godine Prava koji je položio Teoriju prava i države te Rimsko pravo. Prije svega, donijeli su sankciju protiv Milanovića koja nije propisana, što je nagrizanje samog pravnog poretka. Osnova je da ne možete dobiti kaznu koja nije propisana, a doslovno nigdje ne postoji mogućnost zabrane bivanja mandatarom. Jedina potencijalno propisana kazna za vanustavno ponašanje predsjednika, kako god se zvao, jeste razrješenje, ali ni to Ustavni sud ne može sam napraviti nego mu treba i dvotrećinska većina u parlamentu za to. Kod utjecaja na izbore može sankcija biti samo njihovo poništavanje i ponovno provođenje.
Drugi veliki pravni kolaps Miroslava Šeparovića i njegovog dijela Ustavnog suda je stav da su oni u svom tumačenju Ustava i iznad Sabora i samih građana. S takvim tumačenjem nikad ne bi prošli onu prvu godinu prava. U predstavničkoj demokraciji suveren su građani, ustavi su samo njihov društveni ugovor, a parlamentarni zastupnici su njihovi predstavnici u političkom procesu te je Sabor najviše političko tijelo u Hrvatskoj. Koliko god ga praksa proteklih desetljeća degradirala. Jednostavno je, Sabor ima legalne instrumente da ukine Ustavni sud i promijeni Ustav, Ustavni sud pak ne može ukinuti Sabor. Zadnji koji je imao slično tumačenje o ustavu iznad građana bio je Robespierre, što je dovelo do jakobinskog terora krajem 18. stoljeća u Francuskoj. Uostalom, sve o ovoj odluci kazalo je izdvojeno mišljenje troje ustavnih sudaca. Njihovo mišljenje je toliko prožeto čak i cinizmom, što inače nije bio slučaj, te tako iz njega vrišti da su im kolege napisale glupost.
Kad se razmaknu ove pravne pozicije jasno je da je na Milanovićevo kršenje duha Ustava zbog političke situacije Ustavni sud odgovorio čak i direktnim kršenjem Ustava, ponovno zbog političke situacije. Čime se sad ta institucija direktno postavila u kut jedne političke opcije. Do sada je nastojala bar izigravati neovisnost, ovim potezom su to maknuli s dnevnog reda. Ostaje samo pitanje “zašto“?
Dojam ovako s margina političkog života je da oporba nije imala nikakve šanse složiti funkcionalnu Vladu za duže razdoblje. Iz te perspektive istup Ustavnog suda je krajnje suvišan i redundantan. Kao da netko zabrani Slaven Belupu nastup u Ligi prvaka. No, sada se čovjek mora zapitati je li se iza brda kotrljalo nešto drugo. Kuloarima se krenula vrtiti priča o svojevrsnoj prijelaznoj Vladi, koja bi bila na vlasti tri do četiri mjeseca, u kojima bi se promijenio izborni zakon, promijenilo glavnog državnog odvjetnika te adapritalo neke druge organske zakone. Kao i natjeralo MUP da uredi Registar birača. Nakon čega bi se išlo na nove izbore. Svojevrsno pročišćavanje sustava od utjecaja HDZ-a prije ponovljenih izbora.
Iako je takva teorija djelovala jako nategnuto, jer je teško čak i u toj prijelaznoj Vladi vidjeti zajedničko sudjelovanje recimo Možemo i Domovinskog pokreta, ovakva odluka Ustavnog suda govori da to možda ipak nije bilo bez vraga. I pokazuje da se HDZ uplašio takve mogućnosti, koliko god bila teško ostvariva. No, u ovakvom raspletu miješanje ove institucije može biti i pogonsko gorivo ideji. Na tom tragu je i neobično miran istup Zorana Milanovića sinoć, gotovo da je šokantno koliko je staložen bio tokom davanja izjave.
Na kraju se politički sve svede na Domovinski pokret, sad je jasno da se bez njih nova Vlada ne može sastaviti. HDZ si je tu malo i pucao u koljeno, jasno je da su s manjincima već dogovorili njihovo sudjelovanje u vlasti, a to je teret u pregovorima s DP. A Penavina stranka ionako je od starta imala strah da bi paktiranje s vladajućima moglo dovesti do propasti na kraju, da im se dogodi scenarij HSP-a kad je odlučio držati stranu HDZ-u. Kad se tako pogleda, ponavljanje izbora realnija je opcija nego je to bila dan nakon izbora.
Jer unatoč svemu, i Milanovićevom miru i odlukama Ustavnog suda, i dalje je teško pojmiti da bi DP mogao sudjelovati u takvoj prijelaznoj vladi, čak i kao tehnička podrška. Jedino kad bi ta opcija bila moguća je ukoliko u DP smatraju ili imaju neke analize da bi takav međuperiod doveo do toga da HDZ-u u ponovljenim izborima uzme nekoliko mandata.
