Dobro, odmah da ispravimo ovu nebulozu iz naslova – reportaža je iz Ljubuškog, napisana prekjučer u tom gradiću na obali rijeke Trebižat, kažu neki – granici Dalmacije i Hercegovine, a za saznati zašto spominjem budućnost, morati ćete pročitati cijelu reportažu, ma koliko nepovezana sama sa sobom bila.
Na put smo iz Splita krenuli nešto iza jedanaest sati, a prvo što nas je nasmijalo je bio susret s policijskom blokadom na dugopoljskom ulazu na autocestu, jer Hajduk igra u Varaždinu, a organi reda pomno provjeravaju sumnjive putnike, bez obzira što bi se u sat u koji smo se mi uključili na A1 do Varaždina na vrijeme za stići na početak utakmice moglo stići praktično samo u nekom automobilu na mlazni pogon.
Granicu smo prošli kao da Schengen ne postoji, brzo i efikasno, a na ulasku u Ljubuški nam je u oko prvo upala žvrljotina na znaku koji obavještava putnike kako ulaze u grad, a na kojoj piše – 1986.
Odlučio sam se raspitati zašto je 1986 važna godina za Ljubuški, ali do kraja dana, bez obzira koliko pitao – odgovor nisam dobio. Doduše, imam osjećaj da smo došli na krivo mjesto za saznati tu informaciju, odgovori su bili uglavnom neozbiljni, a ponekad i krajnje nepristojni.
Odredište nam je bilo – Academia Sport Bar, a posebno me razveselilo kad sam shvatio kako se taj lokal zapravo nalazi u sklopu sportske dvorane, jer Ljubuški je rukometni grad, a iz bara se kroz velike prozore vidi što se događa u dvorani, pa sam dobar dio vremena proveo gledajući mlađe kategorije Izviđača koji su dočekali goste iz Trebinja.
Koliko je ovo rukometna sredina, bilo je jasno po činjenici da je na televizijskim ekranima, umjesto nekog prijenosa nogometne utakmice iz lige petice – išla snimka utakmice Vezsprem – GOG od srijede.
Na samom ulazu bila je gužva, trajalo je ono zbog čega smo došli – učlanjivanje u Hajduk. Četvero vrlo mladih ljudi za stolom, a desetak strpljivo čeka u redu.
Nismo ih htjeli ometati, ne još – sjeli smo za šank i naručili kavu. Marka i pedeset za malu s mlijekom. Otprilike 77 centi u našem novcu. Kasnije, kad smo završili na pivu, malo pivo, punjeno u Njemačkoj – euro ipo. Nismo pitali kako to.
Sa zvučnika cijelo vrijeme samo hajdučke pjesme, u kutu lokala dva trenera rukometnog kluba iz Trebinja gledaju svoje pulene kako igraju i vidim da pjevuše – znaju baš svaku pjesmu.
Ostalo je još par sati do utakmice, ali odmah sam u zraku osjetio onu identičnu nervozu koju osjetim u našoj splitskoj bazi pred utakmice, onu koja se razbija grubim šalama. Sjeda čovjek za stol pored nas i glasno viče pokazujući na friško otisnutu člansku iskaznicu – valjda će vratit bar deset eura ako izgube danas opet, šta mislite?
Odgovor dolazi s druge strane – samo da nas Tekla ne zarola danas.
Da ne upadnem baš odmah u to raspoloženje nervoze odlučio sam vidjeti tko su ti ljudi koji učlanjuju u Ljubuškome, a tamo – klinci. Prilazi nam najstariji od njih, Josip se zove čovjek, tvrdi da ima i preko trideset, čak i da je oženjen, a ja mu ne bih dao puno preko dvadeset. Kasnije smo upoznali i gospođu, nema ni ona dvadeset, uvjeren sam. Ili se samo u Hercegovini zdravije hrane.
Ostatak ekipe još puno mlađi – golobrada ekipa potpuno, dvije djevojke i par momaka, štancaju iskaznice kao na traci. Ljudi čekaju u redu, nasmijani i bez puno pitanja.
Ispred nešto gori, pobojali smo se da će opet bit kazne Hajduku radi pirotehnike, ali miris je drugačiji nego onaj opori sumporni na kojeg smo navikli. Drugačiji, ali poznat – pa da, peku se ćevapi i kobaje. Tko zna, možda bude kazna Hajduku i zbog toga.
Provjeravamo brojku pred početak utakmice, kaže nam Tina da je učlanjeno otprilike 116 ljudi, ja ne pitam koliko bi onda bilo točno, ako je 116 otprilike, ali pitam Veroniku i ostatak ekipe je li to puno ili malo – kisela lica kažu više od odgovora – pa onako…
Tina inače radi u Odjelu za članstvo, Veronika je volonterka, kažu momci ponosno – ona je tu naša, domaća, šta god želiš znat pitaj nju.
Bliži se utakmica, srećom smo uhvatili svoja mjesta na vrijeme, jer slobodne stolice nema ni za lijek, ljudi masovno stoje i gledaju na dva velika ekrana. Utakmica je tek počela, a slika se zamrzne – čuje se uzdah nervozne mase, a netko viče – gasite te mobitele, majkumu, odspajaj se s vifija, sve ste zagušili.
Utakmica traje, a komentari su svugdje isti, gdje god gledali Hajduka;
– Ovaj Leko se potpuno pogubio
– Pogledaj kako se kližu, pa ko njima te čepove namješta
– Jebo ti Mamić mater, oćeš sudit nešto
– Nije ovo dobro nikako
Sudac je stalno na tapetu, spominje se i Zambija kad nešto ne dosudi po željama ljubuškog auditorija, a kad Hajduk nakon dugo mučenja dođe do dva pogotka prednosti osjeća se olakšanje, šale postaju mekše i već se svi okreću budućnosti. A za budućnost nema straha.
Da, ono što me je najviše dojmilo je količina djece koju sam vidio ove subote. Djece koja otvorenih očiju gledaju u ekran, djece koja se iskreno vesele svakom pogotku i djece koja čuvaju člansku iskaznicu poput relikvije.
Mišine majice, retro majice, dresovi, Krovinović, Livaja; Elez, Kalinić, sve smo vidjeli na toj djeci. I prišao nam je jedan od dječaka, Marko se zove i pita me nakon utakmice širom otvorenih očiju kao da gleda u neko čudo – Vi ste baš iz Splita? Kada odgovorim potvrdno, on samo sjetno kaže – blago vam se, vi možete na utakmicu kad hoćete.
Nakon utakmice, prilazi Josip slavodobitno i kaže – gori sve. Učlanjenje je krenulo žešće nego prije utakmice, a dok nas dvojica razglabamo o tome je li bolje bračko ili hercegovačko maslinovo ulje i tko ima bolje vino, zovu iz Viteza i pitaju kako ide. Oduševljeni onim što čuju samo poruče – eto nas, stižemo na pivu, kao da je to tu iza ugla.
Vidjeli smo u kojem smjeru to vodi i odlučili napustiti položaj.
Ti mladi ljudi baš imaju viška energije, u mojim godinama je to već malo teže pratiti.
Ono što je lako popratiti i shvatiti svakome tko se želi samo malo potruditi i barem ovlaš pogledati jest činjenica da tim mladim ljudima ništa nije teško za Hajduka. A kako smo se uvjerili, onaj pomladak kojeg ti mladi ljudi odgajaju to sve skupa gleda i upija. I uči kako se voli.
I nema straha. Neuništiv je.
p.s. zapravo je najmanje važno, jer brojevi ne dočaravaju količinu emocije, ali učlanili su momci i djevojke 341-u osobu toga dana.
