Lani je o ovom datumu pisao urednik i lijepo je on to sročio, tako da je danas zadatak pisati o ovoj temi dopao mene, a ja baš ne znam pisati svečarske članke.
I najradije bih pisao o jednom Milanu s kojim sam sanjao ovo što se događa proteklih dvanaest godina još tamo desetak godina ranije kad mi je on sav oduševljen pričao kako je to kod Španjolaca i kako tamo navijači plaćaju članarine i biraju uprave.
Pisao bih najradije o jednom Tonču koji me nagovorio da se učlanim, samo par tjedana nakon ove skupštine, iako sam već bio umoran od svih pokušaja spašavanja Hajduka i samo koji mjesec ranije, tamo oko rođendana donio čvrstu odluku da ću samo biti pretplatnik, ići na utakmice i da neću niti u kafiću komentirati s nikim ništa oko Hajduka. Jak karakter, nema šta.
Pisao bih i o druženjima s jednim Pavom, kojeg sam se danas opet sjetio i sjetio se kako smo u Vukovarskoj sjedili na onim tribinama i pričali o sudbini Hajduka i zemlje, pisao bih o tome kako mi je jedan Žan rekao neke stvari u avionu za Rusiju koje do danas nisam zaboravio, pisao bih o tome kako mi je jedan Bojan svojedobno, kad se još ni poznavali nismo – vratio oca Hajduku, nakon što je skoro trideset godina ranije rekao da neće više ni na televiziji gledat.
Pisao bih najradije o tome kako je i ovaj portal posljedica te osnivačke skupštine od prije dvanaest godina, jer ne bismo se Danko i ja vjerojatno spojili da nije bilo NH, a onda ne bi ni Trafike bilo.
Pisao bih najradije o tome kako me doslovno ubija kad i dan danas pročitam sve one laži i insinuacije koje se ponavljaju u javnosti, evo već dvanaest godina.
Ali onda to ne bi bio svečarski tekst.
I zato čisto svečarski, sritan nam rođendan, i zapamtite – tek je dvanaesti, bit će ih još koliko i Hajdukovih – beskonačno.
