Jučer sam dan proveo prateći sjednicu Gradskog vijeća Splita. Nisam bio prisutan, pratio sam prijenos uživo doslovno cijeli dan. Navečer sam se osjećao kao da me pregazio vlak.
Split je, rekao je, tj. napisao veliki Miljenko Smoje – grad kojeg samo treba pokriti šatorom da biste dobili najveći cirkus na svijet. Ima puno istine u tome, iako bi tu njegovu izjavu trebalo nijansirati, jer nije riječ o ruganju, riječ je o tome da smo se mi u stanju posvađati oko toga je li nebo plavo. (A nije – samo izgleda plavo, zapravo je prozirno; kao i puno drugih pojava, stvari i ljudi)
Gledati sjednicu splitskog gradskog parlamenta je doista ravno gledanju neke mješavine kazališnog komada neodređenog žanra i umjetničkog performansa kojeg su zajedničkim snagama napisali Smoje i Uvodić, ali nemojte misliti da u pisanju nisu puno pomogli i Ionesco, Čehov, Kafka i Krleža, a izvodili Tom Gotovac i ekipa iz Prave Kotke ili Gitka.
Svakakvih tu likova ima – od onih koji su si umislili da je odluka o tome hoće li prije biti asfaltiran pločnik na Sućidru prije onog na Visokoj vrijedna rasprave o razlici između ekonomskih teorija Marxa, Smitha i Keynesa, do onih koji su se u stanju posvađati sami sa sobom jer im jednostavno ne ide u glavu da nikome nisu zanimljivi.
A sve to garnirano meni osobno genijalnim stilom vođenja sjednice od strane predsjednika tog u biti poprilično nevažnog skupa, Željka Domazeta, koji koristi svoje profesorsko iskustvo da bi umirivao vijećnike manirom starog grintavog Splićanina koji se ne da iznervirati njihovim bezvezarijama, a uz to se ne libi na osobnoj razini podbosti baš svakoga u vijećnici, bez obzira radilo se o opoziciji ili kolega mu iz redova vladajućih.
I cijeli dan su se oni raspravljali o suštinski komunalnim pitanjima kao da rješavaju globalno zatopljenje ili dogovaraju nuklearno razoružanje, svako u svojoj busiji, kao da su ispali iz D-produkcije američkih filmova o izbornom procesu što idu na sporednim programima u rano poslijepodne, boreći se za TV-share s meksičkim sapunicama i dokumentarcima o rastu zumbula u južnoj Koreji.
Jedino još zabavnije od gledanja tog nižerazrednog spektakla – koji je svakim satom sve više ličio na onaj Malnarov show kojeg sam svojedobno znao gledati i bio bi mi urnebesan u sitne sate kad bih se vratio doma u promijenjenom stanju nakon noćnih izlazaka po metropoli – jest bilo pratiti portale koji su o tome izvještavali sasvim ozbiljno i prenosili riječi tih tipova koji o svojem gradu često znaju manje od prosječnog građanina susjednih gradova kao da su krucijalne za politički proces u gradu.
I kao i svaka tragikomedija, kako je sve skupa išlo kraju, sve sam se manje smijao, a sve više bio zamišljen i baš tužan. Baš kao onomad kad bi Nightmare stage završavao, a supstance popuštale s utjecajem na moju svijest.
Između ostalog zato što sam svjestan da ovo nije ni izbliza najgori saziv tipova koji nam vode grad.
A onda sam još jutros po portalima vidio da su kolege novinari u više medija objavili da su barbe iz Iron Maidena opet u Splitu i još se više rastužio.
Jer zna to cijeli Split već tjednima, barem onaj dio zainteresiran za glazbu, ali niti jednom pravom Splićaninu ne bi palo na pamet to objaviti, jer volimo tipovima koji su nam dragi dati mir koji drugdje ne mogu imati.
A ovi ih danas još i slikaju negdje iz grmlja, kao da smo, božemiprosti – Johnny i Willy što su trčali za Perinom po gradu.
Nekad davno je u Splitu bilo normalno stvarne veličine puštati na miru, a lažnima se rugati. Stvar se izokrenula, stvarnim veličinama se često rugamo i ne damo im mira, a lažnima se klanjamo.
E da, donijeli su vijećnici jučer i nekakav pravilnik o javnom redu i miru. I pričali su o povraćanju, pričali su o zadržavanju ispred lokala nakon radnog vremena, a nitko nije pitao najvažnije pitanje za svakog pravog Dalmatinca – smijemo li pišat u more još uvijek?
Ili ćemo morat ka’ Pajdo skakat u more da bismo to obavili pod ingerencijom lučke kapetanije?
