Vozili smo se neki dan kad je na Radio Suncu, onom koje nam je stalno u vozilu osim kad imaju emisije o zdravlju, i odjednom je krenula Comfortably Numb od Pink Floyda. Odjednom smo i Gospoja i ja krenuli pričati kako imamo madleine moment, kako nas pjesma podsjeća na neke prošle stvari. Nju na jedno loše razdoblje, uz ogradu da joj pjesma više ne predstavlja teret, a mene je bacilo na neka bezbrižnija vremena.
Taj proustovski moment sjetio me na to koliko je zvuk gitare Davida Gilmoura bio pratitelj jednog djetinjstva i mladosti. Za donekle to objasniti, morate shvatiti jednu stvar s Pločama i glazbenim ukusom. Masa ljudi kroz više generacija kazat će vam u Pločama kako im je među omiljenim bendovima Pink Floyd. Možete biti metalac, obožavati Tool, biti old school s Beatlesima, čak voljeti primarno Mišu Kovača. Ali mnogima je iz nekog razloga, nikad pojašnjenog, Floydi su uvijek tu, među najomiljenijim bendovima, pločanski kafići nikad ne pogriješe ako ih puste.
Ne čudi onda da sam i odrastao uz taj zvuk, starija braća prijatelja već su bila zaražena tim pločanskim virusom. Kod Marina na sedmom katu se sa Sony linije uvijek lupalo za čitavu zgradu. Imao je 2×70 watti zvučnike, ta se nomeklatura promijenila, danas nemam pojma koliko bi to bilo, ali bilo je moćno. Pogotovo baš start Comfortably Numb, premoćno je to zvučalo i s dvadesetak metara više pozicije.
Navučeš se na to, a mene je tada kao još golobradog mladića najviše hipnotizirao zvuk gitare Davida Gilmoura. I to vam je bitno, u Pločama se ljudi dijele na one kojima je draži Gilmour i one koji su fanovi Watersa. Meni je i prije nego me Waters počeo živcirati s političkim stavovima Gilmour bio draži. Mimo Barbir, Pločanin, bivši klavijaturist Parnog valjka, radijski voditelj, član Hajduka i pub kviz fanatik, zna se često sa mnom pokačiti na društvenim mrežama baš u ovoj raspravi oko Watersa i Gilmoura. Ali, zanimljivo, na kraju nam to nije bitno, Floydi su Floydi. On će otići na Gilmoura “jer Floydi su to“, ja ću otići na Watersa, “jer Floydi su to“. Tu se možda najbolje osjeti taj odnos prema toj glazbi, oko finesa ćemo se svađati, ali zapravo na koncu to je jednostavno naša glazba.
Shvatio sam u tom trenutku slušanja da je meni gitara Davida Gilmoura soundtrack kroz život. Jer mogao sam mijenjati glazbu, slušati nekad malo žešće, nekad malo mekše, kao i svi nekad završiti na koncertima autora sumnjive kvalitete, ali uvijek se na kraju vratiš onoj muzici koju osjećaš. Jer to je osjećaj, sve ovo što pišem nikako ne može objasniti taj unutarnji feeling kad odnekud čujem taj zvuk. Jednostavno, neke stvari osjećate, ne objašnjavate.
Do sudnjeg dana će mi ostati žao što 1994. ili 1995., ne mogu se sad točno sjetiti, nisam otišao na koncert Floyda u Bečko Novo Mesto, na njihovu, pokazat će se poslije, posljednju turneju. A opet, dio ratia kaže da je možda i bolje. Jer su Floydi ostali na onom pijedestalu mašte u glavi, zapravo doživljeni onako kako sam ih osjećao kad sam prvi put kao klinac čuo sa sedmog kata zgrade. Postoje soundtrackovi života, čini mi se da je moj onaj koji ima gitaru Davida Gilmoura.
