Hrvatska je danas u drugom kolu Svjetskog prvenstva u Japanu izgubila od Mađarske. I malo tko je primijetio. Ista ona Hrvatska zbog koje se u Splitu na evropskom prvenstvu tražila karta više, jer bilo je važno biti viđen, dijelili su se oni golduni na kockice s natpisom najdražeg sponzora, došao je i Plenky biti viđen, uzeli su momci zlato i bilo je – neka pati koga smeta.
A ti momci su doista zaslužili više, jer pravi su to sportaši, baš pravi. I za male pare realno, jer malo tko od njih se zapravo u karijeri osigura za bilo što.
I priznajemo, nismo ni mi baš bili fer prema njima, ali imamo opravdanje – prva utakmica se igrala usred nekog jutra u nekom našem interregnumu, a kako su dobili Argentinu nekim rezultatom koji nije pristojno ni pisati, nismo to ni popratili.
I zapisali smo si u tekicu vrijeme druge utakmice, navili sat noćas za 4.45, i vaš se reporter, bez obzira što je radio sinoć do kasno, a jutros ga je od 8 čekala njegova smjena za dežuranje na Trafici ustao nakon otprilike sat i pol sna, skuhao kavu, sjeo u fotelju, stavio laptop na koljena i krenuo raditi.
Bio je umoran i neispavan toliko da je kasnije, kad se napokon probudio – ničim izazvan počeo pisati o sebi u trećem licu.
Uglavnom, zapisao sam u natuknice da su Mađari dali prva dva gola i da Hrvatska loše igra igrača više.
Dalje je sve mrak. Naime, ona fotelja se razvlači sama od sebe, i prokleto je udobna, klimu u obitavalištu Antonijevića nismo gasili cijelu noć, a u dnevnom boravku je baš ugodno i jebiga – vaš reporter je zaspao. U prvom i trećem licu, zakrmio baš pošteno.
I probudio sam se, provjerio rezultat, a onda se sjetio ove briljantne ilustracije velikog Nika Titanika s 24sata, napravljene u vrijeme one nacionalne euforije oko jednog drugog sporta, ali koja je opet baš aktualna ovih dana. Ilustracija, ne euforija.
Oprostite momci, doista ste zaslužili bolje. Obećavam da ću se za osminu finala protiv Srbije ili Crne Gore bolje pripremit.
