Tri i pol godine trajalo je razdoblje bez ozbiljne drame u Hajduku. Posljednji pravi cirkus bio je oko izbora predsjednika Uprave nakon odlaska Marina Brbića, raspisivali su se pa poništavali natječaji, ondašnji NO uspio je napraviti kaos. Ali dobro, unatoč teretu pandemije u to doba uspjelo se ući u neke mirnije vode.
Je, bilo je problema i nakon toga, sjećamo se panike s odlukom da samo članovi mogu kupovati ulaznice, odigrao se i Desinec gdje brojni navijači nisu bili zadovoljni s reakcijom kluba, neki transferi su prodpadali, neki su se naglo realizirali, bilo je napetosti. Ali nije bilo prave drame. Bilo je i ispadanja iz Europe, ali nažalost ništa na što se nismo navikli. Bar nije bila Gzira.
Novinari su se sve više bavili samom igrom i igračima, nije više bilo potresa u naslovima, zasigurno više od pola ljudi nije niti znalo tko sjedi u Nadzornom odboru. Napokon je sve izgledalo kako je trebalo. Ili se bar tako mislilo.
Sama odluka o otkazu suradnje Lukši Jakobušiću i nije bila neki šok. Tko god je pratio izjave Nadzornog odbora po ćakulama i skupštinama znao je da su ostavljali mogućnost neproduživanja suradnje s Gosparom. Legitimno pravo, mnogi su se uostalom pitali je li Jakobušić dodirnuo svoj vrhunac i treba li svježe krvi na čelnoj poziciji.
Ostalo je pitanje je li brza smjena u travnju i postavljanje dosadašnje članice Uprave kao vršitelja dužnosti baš pametna taktika. Jednako se tako do kraja petog mjeseca moglo ostaviti dosadašnjeg predsjednika, prvi dan nakon kraja prvenstva imenovati drugog i dobro. Nakon smirene presice Nadzornog odbora donekle se sve primirilo, činilo se da imaju ideju i da nekih problema nema. Hajduk može na autopilotu odraditi ovih mjesec i pol dana, novi predsjednik bi trebao dobiti clean start već na kraju ove sezone i dobro. Kao hajde, imali smo malu dramicu, ali ništa epohalno, piknik u odnosu na prošlu promjenu predsjednika Uprave.
I onda se dozna da im je taj jaki kandidat za predsjednika netko tko u dvije točke nije u skladu s Kodeksom Hajduka. Prije svega nema potrebno iskustvo za predsjednika Uprave velikog poduzeća, što Hajduk u svojoj srži jeste. Ne može se čovjeka s tri i pol godine iskustva imenovati za šefa takve firme, čak i da je to iskustvo iz realnog sektora, a ne iz ministarstva. Na to se nastavlja to s ministarstvom. Sad će neki potezati pitanje je li pozicija državnog tajnika politička ili nije, što je besmisleno odmah u svojoj srži. U Zakonu o obvezama i pravima državnih dužnosnika eklatantno se navodi da su državni tajnici dužnosnici, dakle postavljaju se politički, nisu nikakvi službenici. Ali sve da i nisu tako navedeni, ako te neka Vlada imenuje na mjesto u ministarstvu, ti si politički vezan. Naveden je u Zakonu i koeficijent za određivanje plaće, on je kod državnih tajnika 5,70, koliki je recimo i ravnatelju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Veći od saborskih zastupnika, koji su na 5,27.
Da malo banaliziramo, može se postaviti suprugu Andreja Plenkovića na poziciju šefa Hajduka i onda se braniti stavom kako nije politički aktivna niti je član ikakve stranke. I to bi formalno bilo točno, koliko god bilo besmisleno. Ona ak nije u nekom ministarstvu ili išta slično.
Ovakav besmislen potez na kraju je spriječen samom odlukom Josipa Pavića, koji je vidio kakve su negativne reakcije te je odustao od ovoga. Čime je jedna situacija riješena, ali drama se nastavlja, Nadzorni odbor sada mora pronaći drugog kandidata. Koji je spreman brzo doći na šefovsku poziciju. Jasno da su se kuloarima odmah počele vrtiti priče tko bi taj novi trebao biti, iako moram kazati da mi sva ta govorkanja djeluju nerealno. Jer ili se radi o osobama koje imaju trenutačnu plaću pet do deset puta veću od onog što bi imali u Hajduku, pa im se ne isplati ulaziti u takvu kašetu brokava. Ili su imena toliko nakaradna da bi puno logičniji bio odabir Josipa Pavića.
Uglavnom, tako smo nakon više od tri godine došli do nove drame i novih potresa. Bez čega se s Hajdukom jednostavno ne može. Što doduše govori i o bitnosti kluba, zadnja dva dana vijesti o izbornoj kampanji su pale u drugi plan, čitava država vrti priče s Poljuda. Da se razumijemo, Hajduk će iz ovoga izaći, izašao je i iz drugih priča, težih i opasnijih. Ali ostat će jedna mrlja. Jer koliko nakon svega ovoga može biti povjerenja u Nadzorni odbor? S Hajdučkom zajednicom nakana je bila skupiti ljude koji imaju iskustva s vođenjem i upravljanjem, plastično kazano željelo se ekonomiste blizu, a ne sociologe. No eto, pokazalo se da i ekonomisti mogu zabrazditi. Čovjek se još jednom mora zapitati teku li neke čudne podzemne vode oko Poljuda kad se ovakve stvari dešavaju. Možda ulaganje u rašljara ne bi bilo loše.
Sreća u ovoj drami je da više nema ozbiljnog rezultatskog pritiska. Je, Hajduk još može biti drugi, možda bi se to isplatilo jer postoji dobar rasplet za Europu u tom slučaju. No, matematički se može biti i prvak, a ipak je svima jasno da se neće doći blizu Dinama i Rijeke. U toj sportski ležernijoj atmosferi bit će dakle potreba srediti sve po uredima, kako bi teren od 1. srpnja imao mir kakav treba. A nama ostaje da se pitamo kad će sljedeća drama.
