Već tjednima vrije u Slavoniji oko problema s afričkom svinjskom kugom, a već desetak dana traju i prosvjedi svinjogojaca na istoku zemlje. Neupućenima je teško dokučiti koliko je ponašanje vlasti oko tog problema kvalitetno i stručno, definitivno ima problema i s birokracijom i sa snađi se druže ponašanjem nekih od samih svinjogojaca, ali ono što je sasvim jasno jest da će kao i u svemu što se događa kod nas u ovakvim slučajevima – očito profitirati veliki, a ceh uglavnom platiti oni mali.
Time se ne možemo baviti, ali u svemu tome je vrlo zanimljivo proučavati reakciju vladajućih, od samog A.P., preko ministrice Marije Vučković i njenih državnih tajnika, koji konstantno ponavljaju mantru kako je riječ o politički motiviranim prosvjedima i pazite sad – ponavljanju kako među prosvjednicima ima puno onih koji uopće nemaju svinje.
I taman dok smo se u redakciji pitali u čemu je problem da netko prosvjeduje za neku stvar u demokratskoj zemlji iako nije direktno pogođen ili umiješan u temu, na press konferenciji koja je održana danas u Zagrebu nakon sastanka u ministarstvu na ovu temu je državnom tajniku u Ministarstvu poljoprivrede, Mladenu Paviću postavljeno baš takvo pitanje – u čemu je problem ako među prosvjednicima ima i onih koji prosvjeduju samo zato jer su zabrinuti za ponašanje vlasti i stanje u poljoprivredi, a on je ironično spomenuo kako ih očekuje sutra i na nekom prosvjedu ribara.
Dakle, po logici vladajućih, za probleme ribara bi se trebali brinuti samo ribari i na njihovom prosvjedu bi trebali biti samo oni koji profesionalno žive od koćarenja ili uzgoja. Valjda već prerađivači ne bi smjeli biti tamo ili nedajbože ljudi koji jednostavno žele raditi politički pritisak na vlast.
A u tom grmu leži zec.
U demokratskoj Hrvatskoj su oporbene stranke, a što je još gore i sindikati – potpuno eutanizirani, svedeni na fikuse koji primaju apanažu i tu i tamo se jave u medijima, Saboru ili nekom strogo kontroliranom prosvjedu. Dapače, sindikati kao vrag od tamjana bježe od toga da im neki oporbeni političar pruži podršku.
U normalnim demokracijama je solidarnost po tom pitanju na sasvim drugoj razini i potpuno je normalno da radnici, poljoprivrednici i građani zajedno iskazuju nezadovoljstvo na ulicama, ali kod nas toga nema.
Jer – nije to vaš problem i nemate se zašto brinuti, oni su odabrani da brinu i upravljaju, nemate se vi što miješati u sve to skupa.
I ma što mislili o MOST-u ili Domovinskom pokretu, sudjelovanje u prosvjedima je njihovo legitimno pravo i rekli bi – temeljna zadaća. Ne samo sudjelovanje, nego i organizacija istih.
I jedan od najvećih problema ove zemlje jest taj što je SDP kao godinama najveća oporbena stranka potpuno eliminirala prosvjede kao način političke borbe. S druge strane, HDZ je uvijek kad je bio u oporbi angažirao prvenstveno sebi sklone braniteljske udruge, ali i razne druge interesne udruge, do razine udruge filatelista da se bune i organiziraju protiv lijevih crvenih vragova i davao im svu potrebnu logističku podršku.
I potpuno je logično da se u HDZ-u pažljivo brinu za taj monopol na ulične prosvjede, jer za razliku od većine stranaka su svjesni kako je to najjače oružje koje oporba uopće ima u demokraciji.
I zato dok su na vlasti, a najčešće jesu – žele strogo kontrolirane prosvjede, u kojima ribare neće zanimati prosvjedi svinjogojaca, državne službenike neće zanimati prosvjedi liječnika, a sačuvaj bože da se itko počne interesirati za sindikalne prosvjede tko nije barem devet godina sindikalni povjerenik.
A imaju li Hrvati još uopće ostataka građanske ili nedajbože radničke solidarnosti i empatije za probleme drugih je vrlo upitno i zato ta retorika HDZ-a i prolazi.
Problem je samo što je u Hrvatskoj ipak sve manje zadovoljnih, a oni koji su imali mogućnost otići su uglavnom već i otišli.
