Idemo odmah sa zanimljivostima, nema volje ni inspiracije za uvode.
Prva zanimljivost dvoboja je da je Hajduk na teren izašao s idejom o posjedu lopte i kontroliranoj igri. I činio je to dobro, ali pod cijenu stvaranja manje opasnosti po gol Dinama. Bitno je bilo ne napraviti grešku prema nazad, a naprijed što bude, u principu ponovno se igralo na neku majstoriju Marka Livaje. To je bila početna greška, jer situacija u ligi je takva da je Hajduk jednostavno ovu utakmicu morao dobiti da ozbiljno ostane u borbi za titulu. Prije početka se znalo da je Rijeka pobjedila i bilo što osim tri boda je njih stavljalo u poziciju apsolutnog favorita. Jedna od rijetkih novina bila je ofenzivnija uloga Moufija, koji je koristio Sahitijeve ulaske u sredinu.
Druga stvar je da je Hajduk na koncu ovaj susret odigrao bolje nego onaj jesenas u Zagrebu koji je završio bez pobjednika. Što je još jednom pokazatelj kakav je nogomet, nekad te kazni, nekad te nagradi, element sreće je ipak uključen. No, isto tako se treba kazati da Splićani u subotu nisu tu sreću izazivali, pa onda nije ni čudo što je kaznila. Dinamo je pobjedio iz jedinog ozbiljnog udarca na utakmici. I bespredmetno je raspravljati je li to zasluženo, jasno da jeste, kao što je bila i ona pobjeda Hajduka jesenas od 1:0 kad je Sahiti realizirao jedinu ozbiljnu Hajdukovu priliku na tom dvoboju.
Jednu stvar ovdje treba napomenuti. Ovaj Dinamo je loš, mislim da se sad može otvoreno govoriti da je igrački lošiji od Hajduka, a i sama igra im nije na nekom nivou. To je ono što je trebalo iskoristiti, a na kraju se nije uspjelo. Zato je ovo veliki poraz, jedan od najtežih u posljednjih pet-šest godina. Dinamo u ovakvom stanju nema šanse pobijediti Rijeku, obzirom da će i na tom susretu biti strani suci. A Hajduk nije iskoristio ukazanu priliku.
Treće je da se tek na poluvremenu Karoglan odlučio za napadačku formaciju, napokon su zaigrali Livaja i Kalinić zajedno, Dinamove linije su se morale spustiti bliže Nevistiću i jedno vrijeme je djelovalo da Hajduk može okrenuti rezultat. I vjetar je to poluvrijeme bio na ispomoći, no na kraju su se dvije stvari ispriječile. Prvo je ozljeda Livaje, nakon koje klupa domaćih radi zapravo nevjerojatnu stvar, vraća se u formaciju 4-3-3 kao da se prepala igranja s dva napadača bez prvog strijelca kluba. Što je omogućilo Dinamu da malo makne pritisak od svog gola. A drugo su dvije sjajne intervencije Nevistića. Prva je došla nakon odigrane akcije Hajduka kad je lopta došla do usmaljenog Moufija, a druga nakon što su vjetar i Catherine ponudili Kaliniću jako dobru priliku. Nekad i golmani mogu biti ključne figure. No, treba istaknuti, Hajduk nije stvarao valove napada niti u drugom dijelu, pogotovo ne nakon izlaska Livaje. I dalje je to sve bilo s grčom i pogledima preko ramena je li defanzivno sve pod kontrolom.
Četvrta zanimljivost je kako je Dinamov gol pao kao niz vezanih greški, i zapravo nije bila izgrađena šansa. Prvo je iz nekog razloga Hoxha kao na autocesti bez ikakve pratnje prešao 20-ak metara, potom preko matinele lopta dolazi na Petkovića, kojeg Šarlija bespotrebno napada s nakanom da mu uzme loptu, a ne da ga zatvori na okretanje na desnu nogu, Petković radi što uvijek radi i uz dosta sreće i odbijanja od igrača i čudne žabice od teren lopta ulazi u gol. Kao što je Hajduk igrao na sigurnost kroz posjed, tako je i Jakirović otišao na princip koji mu trenerski najviše paše, srednji blok i bljeskovi prema naprijed. Ovaj put mu se isplatilo. U Solunu je s tim postavkama ispraćen s pet komada u mreži.
Peto je da je Mislav Karoglan finalno pokazao da nije rang trenera za Hajduk. I samim postavljanjem utakmice, a pogotovo svim izjavama nakon dvoboja. Bilo bi dosta glupo sad ga mijenjati osam kola do kraja, nijedan dobar trener ne bi se primio posla na tako kratko razdobolje. O greškama u samom postavljanju ekipe na početku smo pisali, a Karoglan je nakon susreta utopio momčad. Reći će on finalno da je krivac za poraze, ali će prije toga zakulisno kazati kako odnosi s igračima nisu na bajnoj razini i da je bilo stvari kojih nije smjelo biti. Takvo što se ne radi u ovim trenucima. Ili to kreneš javno sjeći u korijenu kad se krene događati, što god “to” bilo, ili čekaš kraj prvenstva. Ovako to samo djeluje kao zakašnjelo stvaranje alibija. Bila je tu i velika doza nekritičnosti, sa samo dva poluvremena u kojima je bio nadigran. Bio je on nadigran primjerice i drugo poluvrijeme protiv Osijeka, u utakmici koju su pobjedili s 1:0, ali uz veliki upliv sreće i okvira gola. Uglavnom, dosta je izvjesno da će Hajduk za sljedeću sezonu morati tražiti drugo trenersko riješenje.
Moram se ovdje dotaknuti i jednog izbora za prvi sastav. OK, Kleinheisler je postavljen u sastav jer je želio dobiti dodatnu figuru u veznoj liniji. Zato Dajaku nije igrao, on prvenstveno širi stranu, iako je upitno zašto se nije išlo s tim ofenzivnijim rješenjem. Ali ono u potpunosti je nejasno zašto onda Brekalo nije od starta bio na terenu. Pa njemu se ionako stalno prigovara da je više u sredini nego na krilu, a ovaj se put to htjelo postići s nominalnim krilom. Možda sam ja staromodan, ali uvijek mi je nekako najdraže kad susret započne 11 ponajboljih igrača.
Šesta stvar je pojedinačno najbolji dio derbija. Njemački sudac je odsudio tako da se čovjek ne može zapitati na što bi nam liga ličila da ovakve suce imamo kroz čitavu sezonu. Za nadati se je da je netko Dariju Belu poslao snimku utakmice. Kad je već nosio majicu prozivajući uzimanje stranih sudaca da čovjek i vidi kako je skuplje ponekad stvarno bolje od jeftinih imitacija. Brzom gugl pretragom čini se kako je ovo prvi put ove sezone bilo da Dinamo u prvom poluvremenu imao tri žuta kartona. No, osim kriterija fasciniralo je koliko čovjek sam sve vidi, bez pomoći VAR-a. Odmah je sugerirao da nije penal kad je Ristovski igrao rukom, jer je loptu sam nabio u nju, a potom je na pad Kalinića u kaznenom prostoru odmah odmahnuo rukom, iako je većina stadiona tek na usporenim snimkama mogla vidjeti da stvarno igrač Dinama prvi dolazi do lopte. Ademijevim simuliranjima se gotovo smijao i to je možda jedina pogreška, nije mu dao niti jedan žuti za dvije simulacije. U subotu smo vidjeli koliko bi drugačiji bio nogomet uz dobre suce. Jer, vjerujte, ne bi Hajduk mogao držati onoliki posjed da je bio neki domaći sudac koji bi tu i tamo progledao kroz prste Dinamu na startovima ili bi nasjeo na Ademijeve padove. Dajte strane suce čitavu sezonu!
Sedmo je da je prvenstvo faktički gotovo. Je, postoji još matematička nada, ali budimo ozbiljni, čisto nogometno Hajduk više ne može stići Rijeku zasigurno. Poraz od Dinama nije ono što je odlučilo sezonu, dapače, ne može se na kraju unatoč svemu ikakva ozbiljna zamjerka igračima Hajduka za ovaj susret naći. Ovo je poraz koji ti se mora kroz sezonu dogoditi, svakome se dogodi, i Cityju i Realu i Bayernu. Osim Leverkusenu sada zbog nogometnih razloga, Xabi je hakirao nogomet i ide ga dok se ta igra ne pročita, i Dinama prije desetak godina što nije imalo nikakve veze s nogometom ili trenerom. Ne, Hajduk je već prije izgubio prvenstvo, ova polusezona je kao iz noćne more zbog sijaset razloga te kao takva zaslužuje posebni tekst koji ćemo pisati sutra. Sad treba nešto u kupu pokušati, jeste to utješna nagrada, ali i utješne su bolje od nikakvih. Iako osobno gajim sumnje, ne zbog Dinama, jer će on biti isti, već smo mi sad vjerojatno u ozbiljnom psihičkom padu.
Osma zaključna zanimljivost, da završimo s ipak nečim pozitivnim. Niko Sigur je odigrao još jednu odličnu utakmicu. Ukupno 12 uspješnih duela od 17 u koliko je ušao, jedan zračni dobiveni, dvije presječene lopte i sedam uspješnih startova. Vanserijska statistika, tek je u dugim loptama škripio, no na onoliki vjetar to je bilo očekivano, to je bio problem i za poslovično točnog Mišića. Za Sigura se već neko vrijeme ne može pričati da igra jer je mlada nada koju treba forsirati. On je jednostavno ponajbolji igrač Hajduka ovog proljeća.
