Sa zatvorenim očima život je lagan, kazao je John Lennon u kultnoj pjesmi Beatlesa Strawberry Fields Forever. Gledano tako red je da se zahvalimo nogometnoj vrhuški, bar ovoj sudačkoj. Oni žele za sve nas olakšati život, lijepo kažu da zatvorimo oči, a oni će gledati za nas. Potpuni empati, sve rade za naše dobro.
Pa će nam tako, svojim očima, objasniti kako crta nije crta ako je Ercegovo rame preko nje. Ali crta jeste crta ako je Nejašmićeva ruka iznad nje. Kao što ni udarac po Pukštasovim nogama nije prekršaj, a neudaranje Perića po butini jeste. Sve će nam to pojasniti svojim očima, očekujući da su naše zatvorene. I ne samo to, ako niste shvatili poučit će nas i fizici, kroz tu neku teoriju relativnosti. Sve je relativno, pa i jedanaesterac.
Kad se makne koprena koja se servira od nogometnog vrha i dijela režimskih medija stvarnost je jednostavna. Mašinerija je odradila ovaj protekli vikend jer je morala, daljnje udaljavanje na ljestvici bilo bi zastrašujuće za onaj pandemonij u Maksimiru. A i sam bi im šok bio da nakon Sparte i suca koji je zbog nejasnih razloga procjenjivao da padovi zagrebačkih igrača nisu prekršaji isto dožive i u Osijeku. Modri momci nisu zaslužili takav odnos.
Sad samo treba vidjeti dokle će to ići, jesmo li gledali one week wonder koji je trebao omogućiti Mordoru priključak ili smo gledali modus operandi za ostatak sezone. Jer ovo drugo bi moglo biti jako turbulentno za čitavu državu, ali o tome u nekom drugom tekstu. Recimo nakon prvog listopada.
Još se jedne stvari moram dotaknuti u ovoj priči koja kao da je iskrsla iz doba otprije desetak godina. A to su novinari. Ili možda bolje napisati “novinari“, zagrade su tu bitne. Ima jedna dosjetka koja kaže kako postoje dobri novinari, loši novinari i sportski novinari. I koliko god to bilo malo grubo zbog nekih koji su pošteni i marljivi, mora se primjetiti da nekog vraga u tome ima.
Pa su mi uzrokovali susramlje na tiskovnoj konferenciji na kojoj se objašnjavalo da su ljudi slijepi i ne vide što se zbilja događa na terenu i koliko su sudačke odluke bile dobre. Prvo sam imao nakanu popisati sva logična pitanja koja nitko nije postavio, ali sam shvatio da nema smisla. Jednostavno nisu ništa pitali što se trebalo.
Odlučili su oči držati širom zatvorene, usta ne koristiti za što drugo osim žvakanja kanapea i njima je život lijep. Oni su odlučili biti ovi iz Lennonove pjesme. A u takvom pragmatičnom sljepilu i život i posao su lagani, a para laka.
