Tražio urednik da moj tekst bude posljednji u 2023. godini na Trafici, al’ “da napišem nešto dobro i jako“. Pa rekoh o čemu bih mogao? Srećom onda mi naleti ona snimka djevojčice koja na nekom dalmatinskom trgu pjeva “Ja ne mogu drugo nego da ga volim” dok je u glas prate stotine okupljenih.
I odmah mi bude jasno. U svoj ovoj kaljuži domaćeg nogometa, prožetog starim udbašima željnih građenja, sitnim i krupnim kriminalcima željnih lake love i s valjda polovicom države koja je slijepa unatoč očima, u svemu tome ipak je programirano da mi na kraju pobjedimo. Jer puni su gradovi, trgovi i ulice ovakve djece, koja će nastaviti sve ovo što se događa, koja će na kraju stajati i iste snove sanjati. Hajduk je neuništiv, rekao je stari Špaco i zapravo je to sve što trebate znati.
Jer nevere mogu biti dugotrajne, ali sve na kraju završe. Pa tako i ova nogometna, u kojoj jedna buljumenta, jedan kružook, zapravo okupira domaći sport sad već desetljećima. Ali proći će to, ako ništa drugo biologija će odraditi svoje. A mi ćemo uvijek imati nekoga tko će zamijeniti stare. Uvijek će neka djevojčica na nekom trgu pjevati da ga voli i u danima sretnim i u danima grubim.
A protiv toga se ni oni ne mogu boriti. Postoje u Hrvatskoj, pa i šire, navijači čista srca, koji će svoj klub voljeti koliko god ga udarali. Dapače, u tim će situacijama biti još i privrženiji. Zato su na kraju i zavidni, dok igraju na svojim poput Sibira hladnim i praznim tribinama. Zavidni na ono što ne mogu izmjeriti dinarima, kunama, eurima i dolarima. Neuništiv je, bagro.
I dopustite mi da u ovom oproštaju od ove godine pogledam i u budućnost. Ne treba biti nogometni analitičar, drugi su ovdje ionako za to zaduženi, da čovjek shvati kako se nikad nije bilo bliže završnom uspjehu. Koliko god izdajnički “mediji” (u navodnike, jer ne ispunjaju one uvjete koje bi stvarni mediji morali imati) posljednjih par dana pokušavaju drvljem i kamenjem, poluinformacijama i lažima dokazati kako je Hajduk u banani. Mi znamo kako je prilika nikad veća.
U takvoj situaciji najprije igrači moraju znati da su blizu vječnosti. Jer onaj sastav koji nakon toliko vremena vratit kantu gdje joj je mjesto ostati će zauvijek upisan u povijest. Imat će svoje spomenike, koji ne moraju biti fizički, nego će biti u srcamam i dušama svih onih kojima je bila boja sve. Ući će u Hajdučku legendu.
Moraju o tome promisliti oni koji se možda ovaj rok lome hoće li u Hajduk. Dragi moji, sad vam je vrijeme, kao nikad prije, a vjerojatno ni kasnije. Oni koji će doći nakon što se nešto napravi bit će dobrodošli, jasno, ali nikad to neće biti to, nikad neće biti upisani kao oni koji su se izborili. Postoje stvari koje novac nikad neće moći kupiti, koliko god bili u kapitalizmu. Ovo je jedna od tih situacija, ovo je trenutak kad možeš postati nešto više od stranice na Transfermarktu. Jer #livajaostaje će se zauvijek pamtitit, onaj noćni video iz Verone također, evo se još ježim samo kad pomislim. Scene Dalmacije i Slavonije kad je Žaper potpisao, sve je to već zauzelo mjesta u protoreligiji Hajdukovaca. I mali Pukštas, tako američki, a tako naš. Da sad ne nabrajam dalje.
Ukratko, ovaj rok je posljednji voz za one koji žele ostati zapisani na spomenicima, koji žele u svibnju doživjeti nešto što je teško dokučivo u ovom trenutku, nešto čega se malo i pribojavam, kakva će eksplozija emocije biti. Posljednja stanica vlaka pred Onu titulu. Sad ili nikad.
I nek se svi drugi ne naljute, prije svega Lovre Kalinić koji je prvi pokrenuo val dolazaka, ali na kraju ću tu titulu pisati kao pehar Marka Livaje. Sve da ne zabije niti jedan gol u nastavku prvenstva. I to ne samo zbog onog igračkog što je donio u ovim godinama koje je tu. Ne ni zbog svega onoga što je za martketing napravio. Nego zato što je njegov prvo dolazak, pa ostanak, bilo ono što je vratilo nadu. Nadu da će ona djeca koja pjevaju na trgovima vidjeti nešto veliko, da ćemo mi stariji moći kao djeca plakati od sreće, nadu da će Split eksplodirati u jednom trenutku.
Ponovimo, za kraj godine, jednu riječ. Neuništiv.
