Filip Uremović je u Herti igrao za plaću između milijun i dva milijuna eura. U Hajduka će igrati za dosta manje. Žaper još nije tu službeno, ali je odbio tursku ponudu koja mu je bila financijski isplatljivaj nego Hajdukova. Vadis Odjidja-Ofoe igra za novce koji su manji od posljednjih deset godina koje je proveo u nogometu. Moufi je odlučio da mu je bolje u Hajduku nego u Engleskoj, a zna se kakve su plaće igračima tamo.
Mindaugas Nikoličius i Lukša Jakobušić, iako nisu savršeni, imaju jednu moć. Uvjeriti igrače da im je dobro doći na Poljud, po cijenu manjih ugovora nego bi drugdje dobili. Ogromna je to moć u današnjem nogometu. Ogromni plus za Hajdukova nastojanja da napravi nešto što nije 18 godina. I nemojmo se zavaravati, sve je usmjereno tome.
Nastaje tako u Splitu jedna kaznena ekspedicija. Koja se igračima svodi na jedno, da uzmu tu kantu. A navijačima na mnogo više, na sve te godine koje su banditi imali monopol, na svu onu tugu koje su sudačke odluke donosile, na jedan sustav koji je bio kriminalan. Na onaj penal Henriqueza, na Vrsaljkovu ruku, na Rubilov penal na 20 metara. Na Benkov faul na Maloči nakon kojeg daje gol. Sve to pamtimo, i zbog svega toga navijačima je ova priča i bitnija nego igračima. A njima je bezgranično bitna.
Čekamo onaj dan da upišemo dolaske Uremovića, Žapera, Odjidje, Šarlije, Moufija, Dialla kao onaj krucijalni kamenčić za izgradnju te ekspedicije koja će naplatiti godine. Sve one godine koje smo morali slušati o kmečanju i jogurtima i japankama i svakoj gluposti. Čekali smo, bili uporni, strpljivi, ponizni ako hoćete, koliko god poniznost bila sranje. Sad znamo da smo tu, u igri.
I neće biti lagan posao kaznenoj ekspediciji, nikad nije, uvijek je to kretanje na protivničkom teritoriju. Uvijek je to kontra sustava. Tako je i sada, sustav, Mordor kako ga kolega Dvanaesti voli zvati, zapet će iz sve snage. Pokrenuo je medijsku mašineriju, pokrenuo je novce, pokrenut će i ono što ne bi smjeli moći pokrenuti, organizaciju unutar nogometa. Ali po prvi put u 12 godina dojma sam da im ovog puta neće biti dovoljno. Pogotovo me veseli da onaj sijaset “naših” novinara su uspjeli iziritirati do te razine da ni oni ne stoje s mirom, nego su odlučili bar svojim lažljivim kolegama reći da su u nekoj stvari.
I nemojmo se lagati, za potpuno raspoređivanje figura na ploči čekamo sutra navečer. Situacija Ivana Perišića u Tottenhamu postala je bitna u domaćem nogometu, ako ga se budu željeli riješiti mnoge će se stvari morati promijeniti. Još uvijek je daleko od Hajduka, ali ne preko nepremostivog ponora. A nemojmo se zajebavati, to stanje na ploči jako se mijenja ako se dogodi ovo.
Dakle, ostaju dvije stvari. Gledati ovu našu ekspediciju kako brodi kroz ligu, al’ kolo po kolo, ne treba žuriti. Tjedan po tjedan, tako će trebati. I onda na kraju, kad se sve to odradi dinuti čašu svim igračima koji su sudjelovali. Malom energičnom Pukiju, ljepilu i veseljaku Kroviju, našem dobrom Melji, slučajnom junaku Lučiću, Šarliji, ma svima…
I kad se to dogodi ne zaboraviti najbitnijeg. Jer, istina je, Jakobušić, Matana, Akrap, Nikoličius i Boro su napravili čudo. Ali onaj povratak pa ostanak Marka Livaje je bio krucijalan. On je vratio optimizam, dao nadu. Taj momak koji će stoički svakom djetetu dati potpis našao je svoj mir koji je kroz karijeru tražio. A s njegovim mirom je u nama nastao nemir. Koji čeka da eksplodira u proljeće sljedeće godine.
