Ne mogu se sjetiti kad sam ovako mirno dočekivao neki europski susret Hajduka. U potpunosti sam ja svjestan važnosti, sve mi je jasno, koliki bi bonus bio da uspijemo proći ovo kolo, da se izbaci Grke. Ali nema one grozne nervoze koja me zna pohoditi na dan europskih utakmica, ona koja tjera da ništa ne jedeš jer ne zajebaji me s hranom, koja te čini neurotičnom prema drugim ljudima.
Onaj pozitivan osjećaj utakmice koja je taj dan je pristuan, ali ništa više od toga. Ne zato što sam uvjeren da Hajduk prolazi, iako se sasvim nadam da će tako biti. Nego sam nekako svjestan da nam nikakav mač budućnosti ne visi nad glavom zbog ovog susreta. Je, sama činjenica da bi još jednom imao pun stadion na play-offu svakako je dobar mamac za proći, novčano ako nikako drukčije. O dobiti na koeficijentu da ne govorim. Ali nije smak svijeta ako se ispadne, u nogometu se uvijek nešto pita i protivnika, a protivnik je sve samo ne francuska sobarica. PAOK je ozbiljan klub, dobar dio prošle sezone držali su se blizu prvaku AEK-u koji je neki dan u 45 minuta raspuhao hrvatskog prvaka.
Ali nije to pitanje PAOK-a, nego Hajduka. Nemam ni grama sumnje da igrači neće dati sve od sebe, a to je najbitnije. Onda je tu uvijek u pitanju i zrnce sreće, Grcima danas onakve dvije stative koje je Hajduk imao prije tjedan dana mogu otići pet centi prema unutra. I protiv toga ne možeš. Ili Hajduku ovaj put, nakon prošlotjednih nesreća može neki krumpir ući za pobjedu. Sve je to moguće. No, glavna misao je da ovaj susret ništa ne mijenja na našem putu.
Ako se prođe dalje u Europu dobro, to je dodana vrijednost. I mala glavobolja za Nikoličiusa i Jakobušića, jer onda ogromno raste postotak mogućnosti ulaska u skupine, nemojmo se zavaravati, i Rosenborg i Hearts su ipak nešto slabiji od PAOK-a. A to onda znači pripremati bar još jedno do dva pojačanja zbog potrebe širine sastava za bitku na dva fronta.
No dodana vrijednost na stranu, mislim da je sve jasnije koji se put otvara Hajduku ove sezone i što bi trebala biti alfa i omega svih nada. Dinamo nikada u posljednjih desetak godina nije bio u situaciji kakvoj se sada nalazi, da mu svakako ide loše, a da je sve izglednija prodaja najmanje dva nositelja igre, a lako moguće i četiri. Smjena generacije, a stanje i s njima nije na zavidnom nivou. Rijeka je čvrsta ekipa, ali još uvijek nije to sastav za koji se čini da može napasti vrh. Osijek ima preneozbiljnu obranu i previše novčanih dubioza da bi se mogao nadati ičem višem od trećeg mjesta u najboljem slučaju po njih, čak i ako ne prodaju Barišića.
Uglavnom, titula je ona što svaki Hajdukovac gleda u budućnosti. Stoga mi već sad veću nervozu od PAOK-a izaziva ono što će za tri dana biti protiv Rudeša, koliko god možda apsurdno zvučalo. Još jedan od onih susreta koje moraš pobijediti, čak i ako ne ganjaš betoniranje na prvom mjestu. Oni će biti napaljeni, normalno je to, nećeš imati jednaki podržaj igrati protiv Hajduka ili Varaždina. A naši će biti ipak potrošeni, i fizički i psihički. Ponovno će to biti, kako se to reče, utakmica sezone.
Tako da protiv PAOK-a ulazim u nekom psihičkom miru, bit će što bude, važno je da budemo dobri, onda će valjda i neki balun završiti u mreži, a ne na okviru gola. Ako prođemo odlično, ako ne idemo dalje, može se fokusirati na to prvenstvo i tu prokletu kantu koja se čeka predugo. A dugoročno, to nosi i u potpunosti drugu priču u europskim natjecanjima. PAOK je sadašnjost i igrači moraju biti fokusirani samo na taj dvoboj, ali mi navijači imamo pravo gedati malo i u daljinu.
