Kažu da je najgore imati pa nemati. Svibanj 2022. godine, Hajduk uzeo Kup, napokon trofej, ekipa izgleda dobro, svi maštaju o 2-3 pojačanja s kojima bi se moglo krenuti na titulu, proklinju se oni kartoni Livaji i Kaliniću protiv Dinama, jer svi drže kako se s onih 0:0 u Koprivnici sljedeće kolo zapravo izgubila titula. Kako danas 0:0 zvuči kao znanstvena fantastika, utakmica u kojoj se nije primio gol.
I onda ožujak 2023. godine. Hajduk je drugi, i u polufinalu Kupa. Teoretski još može biti i prvak, ali teoretski i ja sutra mogu dobiti Eurojackpot. Zapravo se ukupno gledajući rezultatski nije previše pomaknulo niti prema gore niti prema dolje. Na klupi je renomirani trener, ekipa nije ništa slabija nego u tom lanjskom svibnju. A opet većina ima dojam da je nešto izgubila i da stvari nisu kakve su bile. Što se to izgubilo?
Pa prije svega, neupitno, dobra atmosfera. Prošlo proljeće bila je nekako dobra atmosfera i u ekipi, koliko se to moglo vidjeti u javnosti, a svakako je bila odlična među navijačima. U ovom trenutku to nije tako. Govor tijela igrača pokazuje ogromnu nervozu, a navijači se osjećaju kao da je sve otišlo kvragu.
A iako pozicija to ne govori, Hajduk je izgubio i rezultat. Je, drugo je mjesto, ali ono je tu iz dva razloga. Zalihe koja je bila otprije te bizarno ložeg starta Osijeka u nastavak prvenstva. Otkad je počela polusezona, Hajduk je zapravo šesti po rezultatu te ima najviše poraza uz Goricu i Šibenik u nastavku sezone. Jednostavno, stanje nije dobro. Onako usput, Hajduk je klub s najviše primljenih golova u tom istom razdoblju.
Tako da je to da smo nešto izgubili točno. Sad je samo pitanje kako vratiti. Može li se uopće vratiti. Prosječni Hajdukovac na to zapravo nema odgovor. Evo već danima razmišljam o tome, što bih ja sad napravio da sam na mjestu Jakobušića. I ubijte me, ali neki jasan odgovor nemam. Mijenjati trenera nije dobra opcija. Ostaviti trenera nije dobra opcija, čini se sad. Na kraju će odluka biti vaganje što je manje zlo. A biranje manjeg zla nikad nije dobro.
Bit ću iskren, pred početak polusezone stvarno sam mislio da Hajduk može dostići Dinama. Oni u svojim unutarnjim previranjima, bez dodatnih pojačanja. Mi s trenerom koji ima neke uspjehe iza sebe. Je, odmah mi se činilo da je njegov stil igre skroz drugačiji od onog što Hajduk sad već sezonama igra, faktički od Oreščanina, igra posjeda i rastezanja protivnika. Ali računao sam, Leko će to malo adaptirati, uostalom ima Livaju, igrača kakvog niti u onom najjačem Bruggeu nije imao.
Sva moja nadanja pokazala su se realna kao ruski plan da će zauzeti Ukrajinu u tri dana. I sad sam utučen čovjek, fizički se loše osjećam nakon dvoboja s Lokomotivom. I lovi me beznađe, baš jer ne znam što bi se sad moglo napraviti. Mnogim ljudima Hajduk znači puno u njihovim životima i sad im nije lako. Reći će netko da smo se već trebali naviknuti na ovaj vrtuljak s Hajdukom. Ali na neke se stvari nikada ne navikneš, što god ljudi pričali.
Ovo je zapravo nekakva ispovijed, valjda mislim da ću se osjećati bolje ako to iznesem na papir. No, kad se sve zbroji i oduzme, sad je trenutak da vodstvo Hajduka pokaže da je ipak stručnije i sposobnije od nas prosječnih pratitelja. Na muci se poznaju junaci. Pa, dame i gospodo, pokažite da ste junaci. Vratite nam vjeru. Do your job, rekao bi kolega Dvanaesti, s kojim se eto ponekad i slažem. Natjerajte me da opet pišem vedro, a ne ove tmurne tekstove. Resetirajte me na svibanj 2022. godine.
