Kako smo bili u ćakuloni sa socilogom Krešimirom Krolom, koji je zbog više stvari dobro upućen i u zbivanja oko nogometa, zamolili smo ga da nam da viđenje medijske situacije koja je nastala nakon dječjeg pjevanja navijačkih poskočica na Mertojaku:
Iako se na prvu ruku može razumjeti reakcija dijela javnosti koja je zabrinuta zbog navodno naslinog karaktera navijačke pjesme koju su pjevala djeca osnovnoškolskog uzrasta, mišljenja sam ipak kako je riječ o disproporcionalnoj i pretjeranoj reakciji koja se u sociološkoj terminologiji često povezuje s pojmom moralne panike.
Naime, prvo spomenuta pjesma nije eksplicitno pozivanje na nasilje kao neki drugi oblici ritualnog i simboličnog nasilja kod navijačkih skupina, gdje se koriste izrazi poput “ubij“, “zakolji“, “šake“, “letve“, “bokseri” i “lanci“, “mrzim“, već je riječ i o terminima koje znaju koristiti i sami sportaši i treneri ako su na terenu nanijeli ili imaju namjeru nanijeti teški poraz supraniku.
Drugo, pjesma je standardni dio navijačkog repertoara kao socijalizacijskog mehanizma u identitetski okvir vezan uz Hajduk najmanje tri do četiti desetljeća. Ako se smatralo da je pjesma problem, onda se mogla tražiti reakcija i u tom proteklom razdoblju, s posebnim naglaskom na nedavno formiranu tribinu za najmlađe kada bi se ta pjesma zaorila cijelim stadionom. Poanta je da bi prije ili kasnije došli u kontakt s takvim ritualom i sami u njemu sudjelovali, tako da je pretjerano moraliziranje i zgražanje oko cijele priče nelogično i kontraproduktivno.
Treće, povezivanje ove pjesme s izravnim fizičkim nasiljem je neutemeljno s obzirom da je već davno kroz literaturu i različita istraživanja utvrđeno da u većini slučajeva isključivo najradikalniji dio ultras skupina sudjeluje u takvim praksama, a što smo mogli vidjeti u nedavnim primjerima u Hrvatskoj i inozemstvu. Tzv. “navijač-nasilnik” svoje nasilničko i agresivno ponašanje neće internalizirati putem jedne ili dvije pjesme, već kroz grupnu dinamiku navedenih frakcija, ali i kroz formiranje dispozicija za takvo ponašanje u obiteljskoj i vršnjačkoj socijalizaciji, prije nego se i priključio navedenim grupama.
Zaključno se može reći da ukoliko javnost smatra potrebnim u Hrvatskoj adresirati povezanost nasilja u društvu s navijačkim identitetima, onda su potrebne analize koji ne pristupaju svakom navijačkom ritualu kao nedvojbenom uzroku takvog ponašanja, već se moraju razmotriti širi strukturni fenomeni koji generiraju i podgrijavaju netrpeljivost čiji je rezultat nasilje prema grupama i pojedincima.
