Da podijelim i sa svima vama događaj iz bolnice za vrijeme prvih buđenja nakon operacije tumora na mozgu. Operacije koja je trajala 6 sati + priprema nekih sat vremena.
Operiran sam u Osijeku prije gotovo 2 mjeseca, na odigravanje finalne utakmice nogometnog prvenstva Hrvatske, 24.05.2023.
Od prvoga saznanja o datumu operacije vrzmalo mi se po glavi da je to TAJ datum… Kud baš tada da ne mogu gledati utakmici, a s druge strane to je bila još jedna poveznica u nizu. Sve dane , a tako i sati i minute prije operacije bile su usmjerene prema Rijeci i finalu protiv Šibenika. Odlazak “pod nož” je bilo nešto što idem odraditi nekako uvjeren da će i moji “Bili” bez problema odraditi svoj dio posla. U bolnicama mi je ekipa bila za sve pohvale, kako u Vt gdje sam pripreman za operaciju, tako i u Os gdje je ista odrađena. Dr. Reljac je zaslužan za operativni dio i njemu sam posebno zahvalan. Njegov pristup, mirnoća i profesionalnost su mi za čistu desetku.
Vratimo se na situaciju kod buđenja…
Prvo moje buđenje nakon operacije i osluškivanje zvukova pored bilo je kao u nekom lovu… i lovio sam. Lovio sam zvukove i glasove oko sebe dok nisam ulovio neki muški glas koji je razgovarao sa drugim osobljem. Nagađam da je tehničar bio u pitanju. Kada sam ustanovio da bi mogao biti upoznat sa onim što me zanima upitao sam ga: “KAKO STOJI HAJDUK?”
Prva stvar nakon takvog zahvata nije bila uopće o operaciji, mome stanju… Moje stanje je određivao rezultat iz Rijeke. Nakon moga pitanja, iako i dalje nije bilo kontakta očima već samo pitanje gledajući u plafon, osjetio sam da zrak se da rezati škarama…
Tjedan dana nakon svega sam razmišljao o toj situaciji i došao do zaključka da su se vjerojatno svi pitali da li je ovaj normalan…
Ipak, dobijem odgovor 0:0, poluvrijeme. Zahvalim se i nastavim spavati…
Probudim se 30, 40 minuta nakon toga i čekam poznati glas. Upitam ponovno “KAKO STOJI HAJDUK?”.
“1:0, Melnjak…”
“Hvala”, odgovorim i nastavim sa odmorom.
Sljedeće i zadnje buđenje taj dan donijelo mi je najdražu vijest i “onaj glas”
“Hajduk ti je pobijedio 2:0. Naravno Livaja u ’92 minuti, penal”.
Nakon toga samo sam osjetio suzu u rubu desnoga oka i zaspao kao beba. Sljedeće je bilo buđenje drugi dan u sobi. Sretan kao dijete. Jednim dijelom zbog novog početka života, ali s druge strane nečim jednako velikim za mene… Osvojenim kupom…
Mnogi će čitati ovo s upitnicima u glavi, ali jako dobro znam da među nama ima hrpa nas istomišljenika koji bi podjednako reagirali. Ipak smo mi dio #prgavafamilija.
Danas počinje novo prvenstvo. Prva utakmica pa odmah ona najveća. Jedini pravi derbi. I dok iz debele hladovine tipkam ovaj status nedaleko od Splita i more je par metara od mene iščekujem 20 sati i početak… Početak nove nade u pobjedu i osvajane te toliko željene titule. Ako do nje i ne dođe nije kraj svijeta. Ima jedna duga cesta…
Ono što očekujem je jedna tvrda utakmica, jedan čvrst i dobar stav Hajduka. Pokazali smo prije 5 dana da Dinamo nije nedodirljiv i da u punom sastavu i kada se uigramo do kraja imamo itekako što pokazati.
SAMO HRABRO, SAMO HAJDUČKI…
Sretno u novoj sezoni…
Slavonac Marijan
