Službena Rusija ima očiglednu namjeru teroristički napad na koncertnu dvoranu u predgrađu Moskve, a u kojoj su poginule 133 osobe, prikačiti na koji god način Ukrajini. Iako je ISIL preuzeo odgovornost, iako već tjednima postoji upozorenje da islamističke grupe misle napasti javne događaje u Rusiji, zauzet je politički stav da treba nekako sve to prenijeti na Ukrajince. To ide toliko daleko da televizijski voditelji bliski Kremlju u eter govore kako je nužno napad povezati s Ukrajinom.
Ovakvo spremno unisono djelovanje ruskih službi i javnog mnijenja dovelo je do pojave glasova kako su sami Rusi ovo obavili kao false flag napad. Kod nekih malo manje fundamentalnih teza je tek da su ruske sigurnosne agencije znale za napad, ali su pustili da se dogodi kako bi Kremlj dobio mogućnost za radikalnije djelovanje i doma i u Ukrajini. I dok ovo na prvu djeluje kao poprilično nategnuta teorija zavjere, ne smije se zaboraviti da je još 1999. godine tada relativno javno nepoznati premijer Rusije Vladimir Putin vjerojatno napravio nešto slično. Vjerojatno, jer se ne može sa sigurnošću potvrditi, obzirom da su javne istrage pale u vodu i zbog neobičnih smrti onih koji su istraživali.
Za kontekst terorističkih napada u Rusiji 1999. godine treba se vratiti koju godinu u povijest. Nakon Prvog čečenskog rata ta je regija mirovnim sporazumom iz 1996. godine dobila de facto i de iure priznanje neovisnosti od Rusije. Od te 1996. do 1999. godine Čečenija je bila izuzetno nestabilna zemlja, jer su Rusi uz pomoć Amerikanaca tijekom rata ubili Džohara Dudajeva, koji je jedini mogao biti ujedinitelj svih mogućih frakcija. Vlast u državi najviše su nagrizali fundamentalni islamisti, za koje se čak vjerovalo da imaju pomoć od FSB-a. Kojeg u to doba vodi među ostalim i Putin i kojem je odgovarala politička nestabilnost na Kavkazu.
Čitava kavkaska regija dodatno je ušla u kaos pred kraj ljeta 1999. godine kad su islamisti iz Čečenije ušli u Dagestan pomoći istom takvom pokretu u toj ruskoj republici. Malo iza toga dolazi do terorističkih napada na stambene zgrade po Rusiji.
Prvo je 4. rujna dignuta u zrak zgrada u gradu Bujnaksku, a potom 9. i 13. rujna dvije zgrade u siromašnijim moskovskim kvartovima. Tog dana se prvi put pronalaze rupe u priči, jer je na tiskovnoj konferenciji nakon napada Genadij Seleznjov, glasnogovornik Dume, govorio i o četvrtom napadu koji se upravo dogodio u Volgodonsku. Što je bio netočan podatak, bar tu večer, jer se napad dogodio u Volgodonsku tri dana poslije, što je bio prvo točno predviđanje terorističkog napada od strane političara napadnute države. Jasno da je ovo izazvalo mnoga pitanja tada još uvijek postojećih slobodnih medija, ali sve će pasti u zapećak za tjedan dana.
Naime, 22. rujna stanovnici zgrade u gradu Ryazanu su zamjetili tri osobe koje tovare masu vreća s natpisom “šećer” u podrum. Spriječili su ih u tome, a policija je uhitila trojicu dan poslije. Prva testiranja pokazala su da se u vrećama nalazi salitra, a ne šećer. I prijašnje zgrade su u zrak dignute salitrenim bombama. Premijer Vladimir Putin je pohvalio građane za proaktivnost, a dan poslije je naredio zračne udare na Grozni, čime je započeo Drugi čečenski rat.
Ali avaj, nakon toga se ustanovilo da su trojica uhićenih u Ryazanu agenti FSB-a. Opet nastaje skandal kojeg država rješava dosta osebujno. Nakon pohvale građanima za hvatanje terorista odjednom je priča glasila kako se radilo o vježbi predostrožnosti FSB-a te da je stvarno u vrećama bio šećer. Izašla su i sekundarna vještačenja labaratorija koja dokazuju to. Labaratorija pod kontrolom države, da bude jasno.
Kroz neko vrijeme će izaći i priča trojice ruskih vojnika, koji su u danima pred događaje u Ryazanu čuvali obližnje vojno skladište, u kojem je bila čuvana velika količina šećera. Po starom ruskom običaju su željeli iskoristiti uskladišteni šećer da zaslade napitke koje su spremali na čuvarskim pozicijama, a onda su ustanovili da to nije šećer, nego salitra. Prema izvješćima ondašnjih ruskih medija, agenti FSB-a su vojnicima naložili da zaborave što se dogodilo, a priča je ionako pala u zaborav zbog predsjedničke kampanje i rata u Čečeniji.
Događaji nakon terorističkih napada u Rusiji te sam napad na Čečeniju podigli su popularnost do tada javnosti generalno nepoznatog premijera države, koji će u ožujku postati i predsjednik. Putin je prije toga potpisao pakt s Borisom Jeljcinom kako neće progoniti njegovu obitelj nakon što ovaj siđe s vlasti, a najpopularniji političar u Rusiji tada, Jevgenij Primakov, jednostavno je odlučio da ne želi sudjelovati u izborima. Glavni protukandidat je kroz izvještaje koje je FSB puštao u javnost, a prenosili mediji mogula Borisa Berezinskog bliskog Putinu, označen kao ljubitelj Židova, homoseksualaca i imigranata. Kad bi mu pala popularnost u kampanji, Putin je znao iskoristiti rat u Čečeniji, gdje je primjerice u jednoj situaciji odletio u vojnom lovcu Su-27, što mu je podiglo postotke odobravanja.
Dakle, u najmanju ruku sumnjivi teroristički napadi po Rusiji su inicirali Putinovu odluku o napadu na Čečeniju, a sve je to podiglo njegovu prepoznatljivost i popularnost pred same izbore. Jasno da takva koincidencija poteže i pitanje korelacije, kao i motiva onog tko je izveo napade.
Vladimir Putin u više je navrata pokazao da zna iskoristiti ovakve situacije. Čak i da nije imao nikakvog utjecaja na posljednji napad na koncertnu dvoranu, bilo činjenjem ili nečinjenjem. Stoga u danima koji dolaze ne treba čuditi ako dođe neka radikalna odluka koju će ruska javnost lakše prihvatiti zbog napada. Poput recimo uvođenja dodatne mobilizacije. Jer iako Ukrajinci pate s potrebom za novim ljudstvom na ratištu, ništa bolje nije niti ruskoj strani.
