Otišao je kao samo još jedna statistika u prljavom ratu jednog psihopata, svi smo tek registrirali da je novinar Arman Soldin poginio kod Časiv Jara, tamo na prilazima Bahmutu koji je još uvijek mjesto na Zemlji najsličnije paklu. To je taj problem ratova, u njima smrt postaje najobičnija statistika, na kraju krajeva, Soldin je čak prošao i dobro, isti taj dan na desetke Ukrajinaca je poginulo u potpunoj svjetskoj anonimnosti. Grozno kad promislite, kako je lako doći do toga da smrt postane svakodnevica.
Ono što mi možemo napraviti je tek poneku otrgnuti od potpune rutine, tim napisanim vriskom bar na moment pokazati da ne želimo da rat tako jede i identitete i stvarnost i normalnost. Pa ćemo onda kratko ipak popratiti odlazak Armana Soldina, ako ništa kao podsjetnik na čovjeka koji je stavljao glavu na panj kako bi izjevstio o nepravdama na svijetu. I dok vlada popriličan zazor od novinara u globalu i lokalu, ipak se treba sjetiti da još uvijek postoji masa njih koji su vrhunski profesionalci, ali prije svega dobri ljudi. Iako, jasno, ima i potpunih gadova, da se ne zavaravamo.
No, Arman Soldin bio je predstavnik onih prvih. “Ja sam iz Bosne. Razumijem domoljublje, ne shvaćam ultranacionalizam” kazao je u jednom od posljednjih intervjua. Rodio se 1991. godine u Sarajevu, a godinu poslije bio je među djecom koju se uspjelo evakuirati prije potpunog okruživanja tog grada. Postao je tako francuski Bosanac ili bosanski Francuz, kako vam drago, ali ponajviše građanin svijeta. Kojeg je pokušavao poboljšati svojom kamerom.
Kažu priče da je igrom slučaja završio u novinarstvu, da se s 15 godina činilo kako će biti nogometaš. Bio je veliki talent Rennesa, ali eto, život je takav, odvuče u skroz drugim smjerovima. Iako je ostao uz nogomet, honorarno je radio na sportskim prijenosima za francuske medije. I zaustavit te život na zapadnim prilazima mjesta Bahmut, za koje do prije godinu dana ni Soldin ni nitko izvan Ukrajine nije bio čuo. Sudbine. I nekako je na kraju bilo umilo da je jedan od posljednjih postova na društvenim mrežama koje je objavio bio o spašavanju ježa Srećka. Kojeg su našli na dnu kratera od ruske granate, ranjenog i iscrpljenog. Nakon dva dana pomaganja, hranjenja i davanja vode, jež je došao sebi i mogli su ga vratiti nazad u prirodu, gdje je otišao pun životnog elana.
Tjedan dana nakon toga Soldinov život završila je raketa iz VBR-a. Nepravedno i tužno, ali život zna biti takav i van ratnih područja. A kamoli tamo. Ali nije Arman Soldin umro bespotrebno, ostavio je trag svakim svojim snimkom kojim je pokazivao kakav užas je rat. A iako će se novinare crvom nazvati, i sve ih stavljati pod jedan šugavi kišobran, ipak će već danas biti novi na Armanovu mjestu koji će spremno riskirati glavu kako bi svijetu prenio ono što se prenijeti mora. Adio Armane…
