S pola stoljeća života, odavno nisam naivan tip. Ipak, kad je Hajduk u pitanju, moje želje i snovi od mene znaju napraviti naivca, želim vjerovati svakome, jer ne mogu zamisliti da itko može raditi za ikakav interes osim interes voljenog kluba kad je on u pitanju.
Znam da su mnogi radili, neki rade i danas, ali meni je to nepojmljivo.
Jučerašnja press konferencija mi je došla kao melem na ranu, Aljoša Pavelin je staloženo objasnio neke osnovne stvari, potvrdio kontinuitet upravljanja, govorio o nekim stvarima koje bi svakom čovjeku koji voli Hajduka trebalo biti drago čuti.
I sam sam na neki način spominjao smjenu Lukše Jakobušića, izražavao sumnju u njegovu sposobnost za korak više, smatrao da nam možda treba drugačija energija.
I sve je to na neki način potvrdio jučer Aljoša Pavelin svojim riječima i očekivao sam da ću za koji dan saznati ime tog čovjeka kojeg zazivam, razmišljajući kako neće biti lako naći čovjeka s tolikim poslovnim iskustvom i znanjem za novac koji Hajduk može ponuditi.
Prije koji dan su mi rekli da je sve to što ja zamišljam oko Hajduka čista utopija.
Prvo što je izašlo nakon press konferencije jest članak dragog kolege Blaža Duplančića na Dalmatinskom portalu u kojem uz malu ogradu otkriva kako je taj čovjek – Josip Pavić, bivši vaterpolist i državni tajnik za sport.
Podignuo sam obrve, zaključio da je, eto napokon i Blaž nešto krivo napisao, iako mu se to gotovo nikad inače ne događa oko Hajduka i nastavio dalje razmišljati, pa zaključio da je možda ipak riječ o onom Paviću iz Hajdučke zajednice, ili nekom drugom vaterpolistu koji ima neku poslovnu karijeru, pa je Blaž samo krivo shvatio.
Ali nije.
Do večeri sam s više strana dobio potvrdu da je Blaž opet bio u pravu i da je riječ o Josipu Paviću, državnom tajniku u Ministarstvu turizma i sporta, kojeg je na to mjesto imenovala Vlada Andreja Plenkovića na svojoj 179.-oj sjednici od 19. prosinca 2022. Prije toga je neko vrijeme bio savjetnik u istom tom ministarstvu i to je to što se poslovne karijere tiče.
I koliko god moj razum pokušavao biti dobronamjeran, koliko god pokušavao uvjeriti sam sebe da je to samo neka neslana šala, svakom mišlju koja mi dolazi upadam u dublju rupu beznađa i razočaranosti.
Za početak čak neću niti spominjati notornu činjenicu da je riječ o čovjeku bliskom politici, od čega se u Hajduku već više od desetljeća pokušava pobjeći kao vrag od tamjana, nego ću se osvrnuti na poslovno iskustvo čovjeka od kojeg NO Hajduka očekuje da vodi klub kao tvrtku, nevjerojatno kompleksan pogon od debelo preko 200 ljudi i barem još toliko djece.
Iskustvo je – politička funkcija u jednom od ministarstava. I to sve skupa manje od četiri godine.
I gotovo, gotov sam. Nemam što još navesti. Uz svo poštovanje prema vrhunskim sportašima, na koncu čak i to što je bio vrhunski sportaš ne znači ništa u kontekstu Hajduka, jer čovjek je bio – vaterpolist.
A sad ću se vratiti na ono jednako važno – riječ je o čovjeku kojeg je imenovala Vlada Andreja Plenkovića, dakle čovjek koji može dokazati da nije blizak politici tako da… Ne znam kako, jednostavno – ne može. Možemo se praviti blesavi, pa pričati o stručnjacima i ne znam čemu, ali jasno je da je riječ o političkom imenovanju, a do njega se u ovoj zemlji, nažalost – ne dolazi stručnošću.
U Kodeksu upravljanja Hajdukom, usvojenom prije četrnaest godina piše kako svaki djelatnik Hajduka mora zadovoljavati uvjete za radno mjesto kako školskom spremom, tako i godinama radnog staža i adekvatnim poslovnim referencama.
I da, sad ćemo se vraćati na popularnu priču o Lukšinoj stručnoj spremi, o čemu mogu pričati oni koji ne razumiju koncept MBA diplome, ali ovdje imamo nešto puno bjelodanije. Poslovnog amatera, doslovno.
Nezamislivo, nepojmljivo i na koncu – užasno opasno.
Što NO želi postići, meni uopće više nije jasno.
Naravno, ostavljam samo jednu ogradu – možda se Blaž ipak zajebao, možda je sve ovo samo kolektivni zajeb za nasanjkat Dvanaestog, pa se urotilo 50 ljudi za uvjerit me da je ovo istina i natjerat me da napišem ovaj članak.
U tom slučaju ću biti baš zadovoljan. Jer radije ću ispast potpuni naivac i budala, nego prihvatit da je ovo sve uopće moguće.
