Dolazim do autobusne stanice u Lecceu, u kojem sam već proveo četiri dana i ukrcavam se u bus za Materu. Sjedam do prozora i promatram malo okolinu, kad učini mi se da vidim nekog poznatog. Ima još vremena do polaska, iziđem ja, kad ono, Davide, moj cimer. – Davide, nije valjda da i ti ideš na ovaj bus? “Hej Giuseppe“, odgovara mi on začuđeno što me vidi, tako me zvao Davide, ali i neki prijatelji dan danas, sa kojima sam bio na Siciliji, drago mu je da me vidi, zatim nastavlja, “da, ti ideš do Matere jel’? Ja moram produžiti još do Napulja, čeka me naporan put.” Mislim si ja onako umoran i neispavan, kako će mi biti naporno i ova tri sata vožnje što me čekaju, a gdje je tek Napulj do kojeg on ide, niti na pola puta mu nije Matera. Uz kratki razgovor, ulazimo obojica u autobus, svatko na svoje mjesto jer se tamo drže toga reda da svatko sjedi na svome mjestu koje mu piše na karti.
Inače, Davide je Napolitanac sa kojim sam dijelio sobu u Lecceu, gdje sam proveo već četiri dana. Doduše u ta četiri dana ga i nisam baš vidio, jer bi rano jutri nestajao, a vraćao se kasno uvečer. Tako jedno jutro, otprilike u pet ujutro, zvoni alarm, poprilično glasno. Davide ga odgodi za 5 minuta. Zatim ponovo zvoni, a on ga ponovo odgodi. Opet isto, i opet, i opet. Davide se vrti po krevetu, ali nikako da ustane. Meni ne smeta, ali osjetim kako Grk, koji je stigao tu večer umoran sa puta, a danas ide dalje, već gubi živce. Ponovno zvoni alarm po tko zna koji put. Ustaje Grk sada već poprilično ljut, „pst, prijatelju možeš li ugasiti to više, ima i drugih ljudi u sobi koji pokušavaju spavati. Ili se ustani ili odi spavaj, samo nemoj da zvoni više.“ Davide nije ništa objašnjavao, samo se ispričao i, nevoljko se ustao iz kreveta, spremio i ispalio opet prije mene.
Grk je inače pravi putnik, backpacker, stigao je sa sjevera Italije, od tamo je započeo svoj put, pa se spuštao i zaustavljao putem usput, Firenca, Napulj, Alberobello, za koji mi je kazao „ne znam da li si čuo za to mjesto, kao jedno staro selo, dosta popularno, puno starinskih nekih kućica, na slikama izgleda jako lijepo, ali ne isplati se zaustavljati tu. Ja sam stao tamo jer mi je bilo usput, ali stvarno se ne isplati inače posjetiti to mjesto. Baš razočarenje“ govori mi, što mu se vidjelo i na licu, u pogledu.
„S druge strane“, nastavlja on šireći ruke u zraku kao da mi pokazuje kakvo bogato prostranstvo, „stao sam i u jednom gradiću, starom gradiću, jednom od najstarijih u Europi. Nisam se mogao nauživati ljepote ovog grada“, govori mi sa velikom strašću, a ja se nadovezujem – misliš li možda na Materu? Oči mu se raširiše, „da!“ odgovara mi i pita sa oduševljenjem, „bio si tamo?!“ – Nisam još, idem tamo posljednji dan svog puta. Ponovno raširi svoje ruke u zrak da bi dobro pridobio moju pažnju koju već i ima, „slušaj me“, govori mi on, dok ja sad već itekako zaintrigiran za priču i iskustva nekoga tko je upravo bio tamo, a čija su mi očekivanja stvarno visoko na ljestvici, „vjeruj mi, zalazak sunca u Materi, ne smiješ to propustit! Kao ni izlazak. Stvarno kada sam došao tamo, sa svim onim prekrasnim slikama tog grada sa interneta“, – da? Sa uzbuđenjem ga gledam, dok on nastavlja uživljen u priču kao da se upravo nalazi tamo, „još je ljepše uživo. Nekada dođeš na neko mjesto, imajući te slike u glavi, pa se razočaraš, ali ovo je stvarno još ljepše nego na slikama. Pogled te baš ostavi na paf. Nikako ne smiješ propustiti zalazak, upamti“, uvjerljivo mi govori Grk.
Zapravo, toliko je bio uvjerljiv, da sam počeo sumnjati da sam možda uzeo previše dana za obilazak Leccea, i da bih mogao otkazati smještaj tu, i biti samo ova dva dana, a posljednja tri iskoristiti za obilazak ovog živopisnog grada, Matere. – Uzimam te za riječ, govorim mu. On je svoje putovanje nastavio brodom do Sardinije, još jednog otoka na mojoj listi želja, a ja sam ipak ostao u Lecceu, prema planu i uspio uloviti Davidea.
Jedno popodne nakon svog obilaska i fotografiranja ulica Leccea, dok sam se vraćao u hostel odmoriti. Davide mi pruža ruku i nevinim pogledom mi se predstavlja i ispričava za alarm kojeg je neprestano odgađao. Rekao sam mu da nema nikakvih problema, da meni nije smetalo i da imam razumijevanja, jer vjerojatno radi tu. „Da, jutros sam baš bio premoren i nikako se nisam mogao ustati, ovo mi je zadnji dan tu. Radim sezonski, jer je odlična zarada, a inače živim u Napulju“ govori mi Davide. – Napulj kažeš? Bio sam tamo prije godinu dana, živ grad, neki kažu prljav, ja kažem prekrasan, ima dušu, baš sam uživao tamo.
Proveli smo to popodne pričajući o razlikama između Napolitanaca i ovih ljudi ovdje u Lecceu. „Mi Napolitanci smo puno topliji narod“, kaže mi onako iskreno Davide, u čemu se slažem sa njim, Napolitanci su veoma prijazan narod, ima nešto u njima, zbog čega je i sam grad Napulj nekako pozitivno lud. Proveli smo koji sat u razgovoru, pa manje-više o svemu.
Davide mi je rekao da moram probati njihovu pucciu, što je vrsta kruha tipična za regiju Puglia, u kojoj se nalazi i Lecce, punjenu sa rajčicama i raznim sastojcima kojima nisam znao što su, straciatta, spec, zucchine i insalati. Dobro, ovo posljednje sam sam mogao pogoditi što je. Neću vas lagati, nakon brojne hrane koja ne uključuje meso, a koju sam probao u Italiji, ja kao veliki ljubitelj mesa, rekao sam samome sebi, bez problema bih mogao postati vegetarijanac ukoliko bih se hranio isključivo iz talijanske kuhinje. Puccia je to samo potvrdila. Ne mogu reći da je to nešto revolucionarno što do sada niste nikad vidjeli, ali jednostavno način na koji Talijani sve to pripremaju i njihovi sastojci. Kažem, bez problema, od mesoždera do vegetarijanca.
Sve u zadnji čas
Autobus je krenuo, na slušalicama mi je svirala talijanska muzika, koja mi se svidjela još od putovanja po Siciliji prije pet godina, kada je na radiju konstantno svirala La Prima Volta od Negramara. Tako uz, sad već zastarjele hitove talijanskog popa, gledam kroz prozor ovaj krajolik. Te oronule kuće, pusta polja, isušena stabla, i u svemu tome pronalazim neku ljepotu. Kroz glavu mi prolazi misao, – jedna mala kuća sa okućnicom na jugu Italije, i što čovjeku više treba?
Kako se približavamo Materi, krajolik se mijenja. Nema stabala nimalo, čak ni onih isušenih, nikakve šikare, ničega, samo brdoviti pejzaži prekriveni zemljom ili travom. Ponovno, baš kao iz aviona dok sam slijetao u Brindisi, nebo pješčano, u zlatni sat, probija se kroz prašinu i blago osvjetljava ta brdašca dok se spuštamo i penjemo prema gradu. Uživam u prizoru, ali istovremeno si mislim, da li ću uspjeti stići na vrijeme gledati zalazak sunca u najstarijem gradu Europe.
Kako pristajemo na stanicu, a moje sjedalo odmah do izlaza, nisam se ni osvrnuo da pozdravim Davidea koji vjerojatno spava negdje iza, već izletavam van i brzim hodom poput gazele jurišam glavnom prometnicom prema Sassi di Matera, starom gradu. Što više jurim, sunce kao da sve brže zalazi. Ali na kraju pristižem na Piazza Vittoroo Veneto, trg sa kojeg je najbolje gledati zalazak, u točno zadnji čas. Vrtim se trgom da pronađem vidikovac, i vidim kamo većina ljudi stoji, pa se vodim onom narodnom, “kud svi, tu i mali Mujo“, i stajem pred ovaj veličanstveni grad. “Vjeruj mi, zalazak sunca u Materi, ne smiješ to propustit.” Zadnje zrake sunca padaju po žutim krovovima ovog prastarog grada, one blage zrake kada se sunce više ne vidi, ali obasjava još zadnjim naporom sa ono malo svjetla, najljepšeg svjetla, ovaj čudesni grad. I ne može čovjek drugo nego ostati očaran. Grad nije kao sa slika, nego je još deset puta ljepši, i nema te fotografije koja bi ga mogla naslikati. I sjetim se riječi onog Grka iz moje sobe u Lecceu, „još je ljepše uživo“, i stvarno je bio upravu.
Tu noć napokon sam imao svoj mir, hostel sam zamijenio privatnim apartmanom, umoran od cijelog dana i puta, istuširao sam se i legao u krevet oko deset navečer, jer sutradan se moram izrazito rano probuditi. Nedjelja je, neovisno što sam na putu, nedjeljna se misa ne propušta, čak štoviše, ima svoju posebnu čar slušati misu u drugoj okolini i na drugom jeziku, posebice jer većinu toga možeš razumjeti, dok uopće ne pričaš taj tuđi jezik. Uz to, valja se probuditi još za noći, kako bih dočekao zalazak sunca kod Chiesa Rupestre di Santa Maria di Idris, crkve sagrađene u stijeni.
I stvarno, teško je reći što je ljepše, izlazak sunca ili njegov zalazak. Prizor je isti, ono blago svjetlo dok sunce još nije provirilo iza brda prepunog špilja po kojima su ljudi prije živjeli, a živi se i danas po istim špiljama, koje su danas doduše uređene, a prije su one obilježavale život ljudi u siromaštvu, u njima bi živjele cijele obitelji sa djecom i životinjama u istoj prostoriji; a između grada i brda se nalazi velika provalija, kanjon kojim teče rijeka Gravina. Ostao sam tamo kojih sat vremena sa možda još par ljudi kojima se nije bilo teško ustati rano i uživati u ovoj, takoreći predstavi koja kao da je namijenjena samo nama, prizor grada koji spava, dok se boje mijenjaju poput kameleona, iz one dok je nebo još tamno plavo, pa se zgrade još od rasvjete doimaju narančasto, što prelazi u neke pastelne boje svijetlo plavog neba i kuća isprane boje breskve, pa u neku blagu svijetlo žutu boju, pomiješanu sa svijetlo zelenom bojom travki koje prekrivaju ono brdo, pa sve do jarke žute boje kada sunce napokon izbije iza istog tog brda i, naposlijetku se sve pretvara u neku sivu boju kada sunce već izađe dovoljno visoko; a grad i dalje spava.
Nažalost, nisam imao vremena da doživim buđenje ovog grada, već ga potiho napuštam dok lovim bus za Brindisi, pa ga pozdravljam sa nadom da ću mu se jednog dana vratiti i posvetiti više vremena ovom dragulju sa juga Italije.
Josip Mikačić
Foto Josip Mikačić
