Kolega Travis mi je prekjučer usred redakcije rekao da mu je dosta naših priča o kriminalu u nogometu, i pitao me zašto ne napišemo neku lijepu priču o Hajduku.
Pa evo jedan tekst po narudžbi – o divnim splitskim noćima svemu usprkos.
Hajduk je učlanio više od sto tisuća članova, a onda su njegovi navijači to proslavili spektaklom u splitskoj luci (ne na rivi kako je to pogrešno prenijela većina medija), usprkos tome što su već više od deset godina ti pokušaji omasovljivanja članstva predmet poruge većine javnosti.
I proslava je trajala cijelu noć, baklje su gorjele nešto kraće od minute, ali osjećaj je ostao, gorjela je ta baklja u svima kojima je Hajduk iskreno u srcu cijelu noć, dok su u luci barke i brodovi po bonaci mirno vezane čekale sutrašnji dan i navijače s otoka po koje će jutrom otići.
Nije gorilo samo u Splitu, stizale su fotografije i videa iz svih krajeva Hrvatske, usprkos tome što su mještani tih mjesta vjerojatno imali upitnike nad glavom u tim trenucima.
I svanula je nedjelja, a u taj se osjećaj polako miješala ona uobičajena nervoza pred veliku utakmicu, s kojom se svatko nosio na svoj način, ali nakon što je Poljud osvanuo krcat već petnaestak minuta prije utakmice, klinci iznijeli onaj krug s natpisom na kojem je pisalo da nas ima sto tisuća, ali još nije gotovo – eksplodirala je ta emocija u pozitivu.
Pa je i ruža procvala grmjela, barem se meni činilo, kao nikad do sad, usprkos tome što je u prošlosti često to što je previše ljudi na stadionu znalo pokvariti taj sklad. A onda je i ona koreografija odrađena za čistu peticu, usprkos tome što je barem polovica držača bila zaljuljana viškom promila.
Onda je Hajduk pobijedio, u utakmici koja je nogometno bila jedna grozna predstava, a meni kao Hajdukovcu najbolja ikad, jer ne sjećam se kad su momci u bijelom uspjeli Dinamovce toliko učiniti bezopasnima. A učinili su to usprkos sucu koji je bio najbolji igrač gostiju.
I Hajduk je opet pobjegao Dinamu, usprkos tome što je gotovo svaki faul njegovih igrača, a i barem jedan koji to nije bio okončan žutim kartonom dok su gosti – kao i obično, imali dozvolu za gaženja, potezanja s leđa, đonove u koljena, simuliranja i sve što već ide u takvim prigodama.
I pobijedio je Hajduk u toj vrućoj atmosferi na pravi argentinski način – jednim golom iz jedne suvisle i jednostavne akcije, a nakon toga su igrači pokazali kako se može i tako – nervirali su goste izležavanjem, otezanjem i krađom vremena, a momci koji kupe balune su bili naprosto briljantni, usprkos tome što je ih je sudac požurivao, a pomoćni čak i preuzeo njihov posao u jednom trenutku.
I proslavili su navijači te noći pošteno usprkos tome što se većina često zbuni i isprazni nakon ovakvih pobjeda, jednostavno su ljudi navikli na onaj Milovićev poučak i zapravo nakon ovakvih pobjeda shvate kako su ustvari očekivali da će momci opet zasrat. A nisu, svemu usprkos.
A trajala je proslava do dugo u noć, usprkos tome što su splitski policajci baš te nedjeljne večeri odlučili trenirati strogoću i zatvarati lokale u sekundu po propisima.
I jedva čekaju navijači Hajduka iduću utakmicu, usprkos tome što će ih na ovoj biti tek nekoliko stotina i to u onom kavezu, toj civilizacijskoj sramoti za grad Rijeku, Hrvatsku kao zemlju i nogomet uopće.
Jer sanjamo budni i dalje. Dok male barke i veliki brodovi, koji su ponosno trubili u subotu navečer čekaju nove putnike i nove sanjare.
Usprkos tome što znamo da će nas pokušavat zaustaviti i dalje svim sredstvima, dozvoljenim i nedozvoljenim.
