Hajdukove pripreme i prijelazni rok i ove godine idu uobičajenim tokom, uglavnom bez neke značajne razlike u odnosu na ono što smo navikli u tom groznom periodu za navijače, koji prolazi u iščekivanju vijesti oko transfera, gledanja dosadnih pripremnih utakmica i jedvačekanja kad će pretplate.
I ove godine imamo hype oko svega što se na Poljudu događa ili bi se moglo dogoditi, priča o Perišiću je uglavnom udarna vijest gdje god se okrenete, iako je cijela stvar još uvijek na poprilično dugom štapu ali činjenica jest da se ipak skraćuje, pretplate su u jedan dan srušile sve lažno stvorene euforije iz drugih sredina, jer kada u dvanaest sati plane gotovo dvije i pol tisuće komada, jasno je da je rekord na vidiku.
Ono što je različito u odnosu na inače, barem u medijskom narativu, ali i reakcijama na društvenim mrežama jest odnos prema prinovama u poljudskoj svlačionici.
Naime, uz Šarliju kojeg ipak pamte samo oni koji detaljno prate, stigla su dvojica koju smo ipak trebali guglati, a u najavi ih je još par takvih.
A nema nikakve općenarodne panike oko toga, dapače, tretira ih se potpuno normalno, kao da smo, božemiprosti – neki engleski ili njemački klub s navijačima koji prate rad kluba bez histeričnih reakcija i daju mu podršku u svakom slučaju.
Naravno, nisam toliko naivan da smatram kako su Hajdukovi navijači i “navijači“ evoluirali i postali onakvi kakvi bi trebali biti, stvar je u tome da je Mindaugas Nikoličius, nakon određenog perioda – uspio zadobiti povjerenje.
A povjerenje je u bilo kojem poslu ključna stvar. Naravno da će ga i novinari i “navijači“ dočekati na prvoj krivini i u slučaju da se bilo koji od prinova pokaže kao promašaj, moći ćemo opet čitati o klubu u kojem rade košarkaši i neznalice, dok naše legende čame čekajući po splitskim birtijama i lučicama, ali ovaj put barem nema tog narativa unaprijed.
Jer se čovjek jednostavno pokazao kao onaj koji zna dovesti igrača. Jeftino uglavnom, što nije za zanemariti, jer nekako sam uvjeren da bi mu bilo lakše kad bi mogao iskrcati desetak milijuna eura za nekog igrača.
I u tom grmu zapravo leži zec – ako se i pogriješi s odabirom, a pogriješi se ponekad neminovno, poanta priče je u tome da to ne smije biti financijsko opterećenje za klub.
Ono što je još važnije jest imati plan za promociju mladih igrača, ali ne onako kako to zamišljaju genijalci s mreža koji zazivaju Livaju i deset juniora, jer to je potpuna besmislica – nego onako kako kaže strategija.
A da bi se mladi igrači razvijali, ključno je da imaju kontinuitet igranja uz iskusne i kvalitetne nositelje momčadi. I zato je jučerašnji potpis jedan od onih koji stvaraju osnovne pretpostavke za to, a nemojmo smetnuti s uma kako smo nakon godina lutanja i stalnog građenja iznova došli do toga da nam igrači poput Krovinovića i Livaje lagano postaju starosjedioci u svlačionici.
U svakom slučaju, u ovu sezonu ulazimo poprilično drugačije nego inače – bez prevelike euforije, bez bombastičnih naslova o našoj dici i stranim plaćenicima, toliko da mi se teško snaći u svemu tome.
Ima bit da ćemo stvarno bit prvaci.
