Hajduk je danas objavio kako će ograničiti broj pretplata na dvadeset tisuća, odluka je to koja je donesena iz “poslovno-operativnih” razloga, u koje ne mogu ulaziti, jer nemam pojma što to znači, a pretpostavkama mi se ne da baviti.
Ono što mene muči jest – strategija. Koja po tom pitanju ne postoji.
Naš Hajduk, kao suvlasnik i više nego legitimni predstavnik navijačke populacije, koliko je meni poznato – nije izrazio stav oko toga kakvu populaciju navijača želi na stadionu ni kakav stadion, bilo da se radi o obnovi Poljuda, bilo da se priča o obećanom novom stadionu.
Mislim da bi se unutar navijačke populacije trebao iskristalizirati stav oko toga što mi zapravo želimo. Naime, trenutna uprava, koliko mogu shvatiti je fokusirana na zaradu, što je potpuno legitimno, kad se spominjao novi stadion pričalo se o poslovnim boxovima i svemu onome što moderni stadioni imaju.
A ja, sasvim osobno, sanjam nešto sasvim drugo, razmišljajući o tome što bi Hajduk kakvim ga ja zamišljam trebao imati.
I odmah da se razumijemo, to je samo moj osobni stav, možda će čak i ovi iz moje redakcije imati sasvim suprotan, ali ono što ja mislim je da je to predmet koji se mora raspraviti prije nego se uopće spomene novi stadion, ili obnova Poljuda – koja bi trebala krenuti početkom sljedeće kalendarske godine.
Da ne bude zabune, veliki je to posao, koji uključuje promjene pravila u hrvatskom nogometu, borbu sa hrvatskim zakonima i propisima UEFA-e i HNS-a, ali ne bi nam bilo prvi put, zar ne?
Dakle, problem broj jedan, koji je šaptom pao prije nekoliko godina – personalizacija ulaznica, koja nema nikakvog realnog smisla, upitno je ustavna, a radi ogromne probleme u poslovno-operativnom smislu samom klubu.
Borbom da se taj besmisleni propis ukine bi se riješilo puno čekanja i gužvi, pretplatnik bi mogao puno jednostavnije ustupiti svoju pretplatu, a ulaznice bi se jednostavnije prodavale na sam dan utakmice, baš kao što su se prodavale nekad.
Drugi problem je – stajanje. Najnaprednije nogometne (i ne samo nogometne) zemlje su već uvele tu mogućnost, jasno je da ono što se događa u Engleskoj i Njemačkoj dolazi u budućnosti i drugdje.
A izboriti se, recimo da sjever i jug Poljuda postanu opet stajanje (kako je na koncu taj zaštićeni spomenik kulture i projektiran i izgrađen u originalu), bi proširilo kapacitet stadiona za nekoliko tisuća.
Jer moj idealan stadion Hajduka (na Poljudu je to nemoguće) bi bio bez atletske staze i imao tridesetak tisuća mjesta, a barem trećina bi otpadala na sjevernu tribinu koja bi bila stajaća – navijačka. Ovaj drugi dio je moguć i na Poljudu.
Za ostale tribine me nije puno briga, neka bude i tih boxova, sasvim mi je svejedno, ali ako bih mogao birati, ja bih sve, ali baš sve ulaznice na stadionu prodao onima koji su spremni navijati, a ne se naslikavati sa škampima, influenserima i manekenkama.
Pretplata za Hajdukove sezone, o tome sam već puno puta pisao – mora biti godišnja ulaznica, koja vrijedi za sve utakmice. I ne zanima me cijena, to je stvar tržišta, lani se puno grintalo na povećanje cijene, a jasno je da je cijena i više nego korektna, zakon ponude i potražnje je tu nepogrešiv.
Vlasnici kluba, a to su Grad Split i Naš Hajduk – moraju iskomunicirati prema upravi kluba svoje želje i svoje namjere, to im je posao. Jasno je da je tu ključan NH, jer okuplja više nego dovoljno članova/navijača da taj uzorak možemo uzeti kao vrlo relevantan.
Možda sam ja u krivu, možda navijači Hajduka žele pet tisuća turista koji će platiti kartu sto eura, fotografirati atmosferu i igrače na terenu, ali tu postoji jedan sitan problem.
Ako izgubimo atmosferu, što će fotografirati?
Hajduk kao klub svojih navijača mora uzeti u obzir njihove želje i potrebe, a na koncu – i uspjesi kluba itekako ovise o njima, ma koliko mi šutjeli o njima.
Naime, ona generacija iz osamdesetih, uz koju sam odrastao – jamčim to životom – bi osvojila barem tri titule da je igrala na Starom Placu, umjesto na Poljudu.
Da rezimiram – unutar populacije navijača se ova rasprava mora provesti prije nego se ide u realizaciju svih tih projekata, možda sam naivni sanjar, ali ja sanjam stadion pun pretplatnika, koji znaju u kojem trenutku kako navijati, ma gdje na stadionu sjedili ili stajali.
Bojim se da grijehom nečinjenja i puštanja da se stvari odvijaju svojim tokom (vidi slučaj pesonalizacija) ne dobijemo u budućnosti sterilnu atmosferu i trku za novcem u kojem ćemo izgubiti supstancu koja Hajduk čini onim što jest.
Ili bi barem morao biti.
