Ovaj konac sezone je u hajdučkoj javnosti prihvaćen kao nužno zlo, nekako je sve u iščekivanju kadrovskih novina koje se očekuje. Traži se predsjednik, sportski direktor, trener.
Ono što ne izgleda dobro jest što je dojam kako se i u klubu, barem što se sportskog segmenta tiče – čeka. U međuvremenu, iz kluba su prestale curiti informacije, barem one iole suvisle, što je dobro, ukoliko je stvar da se informacije dobro kriju, neće biti dobro ako je stvar u nepostojanju novosti.
Ono što jest dobro je to što je Hajduk napokon nekoga pobijedio. I opet je imao zavidnu podršku s tribina, iako nije napunjen stadion kao inače, preko tisuću navijača je došlo na pola tisuće kilometara od Splita podržati svoju momčad.
I svi oni koji su inače redovni na tim gostovanjima znaju kako je šteta takve utakmice propuštati, ponekad se baš na tim ledinama neprimjerenim prvoligaškom nogometu i još gorim tribinama dogodi onaj navijački moment koji pamtite dugo, a baš to se dogodilo ove subote navečer u kišnoj Podravini.
I može vam samo biti žao ako niste bili tamo.
Nakon utakmice se dogodilo ono što je i normalno nakon cijele ove sezone – igrači su pljeskom nagradili pokisle navijače koji su nakon nešto manje od dva sata luđačkog ritma navijanja to doista i zaslužili.
Iskreno se nadam da će ubuduće biti obratno, da će igrači zahvaljujući svojim izvedbama konstantno dobivati iskrene aplauze navijača.
